Piše: Dedalov sin

 

Da naš premijer voli visine, to smo znali….Nakon vasione, spustio se koji centimetar niže, valjda narod da ga vidi…Crnilo kosmosa i bestežinsko stanje samo su učvrstili omalenog Abazovića u namjeri da nakon premijerske stolice sebe katapultira u visine gdje je samo Ikar boravio.

Izazovu koji nikad plavlje nebo Crne Gore nudi, teško se može odoljeti.

Dedal sumnjivo vrti glavom…mitovi nas ništa nisu naučili. Što si bliže suncu, to brže izgoriš. Nadam se da nam je premijer ponio kremu kako bi zaštitio svoj blistavi osmijeh.

Na kraju krajeva, bez osmijeha nema uspjeha, ko bi te onda ozbiljno shvatio.

Ne zaboravi da spustiš točkove kad budeš riješio da se vratiš među obične ljude kojima je Nebo nedosanjana granica.

Maverik je tu, među nama, spreman da namakne tamne naočare pozajmljene od Toma Kruza i – za let smo spremni. Neslućene visine zovu 43. vladu.

Zaboravi premijer da ko visoko leti može i da padne …a ovaj pad, bojim se, za sve nas može biti i te kako bolan…

Zato se držimo zemlje! Da smo za visine spremni, imali bismo krila, ovako….

Pjesma kaže: KAKO NEKI MOGU GORE ,A MI NE MOZEMO NI NA MORE…

Hajd uzdravlje!

Tagovi