PIŠE: SIBIN
Pazolini je putovao sa kamerom i intervjuisao tzv. „obične ljude“, propitujući ih o najbitnim stvarima; šta, recimo, fudbaler nekog tima iz druge lige misli o Spinozinom predlogu da na stvari treba gleda iz vječne perspektive.
Ovo je, dabome, Sokratov metod, jer je najmudri među smrtnicima sa kožarima i po radionicama sa drugim sugrađanima stupao u kontakt tako što bi odmah počeo filozofirati.
Nije, dakle, poput ljevičara svoje društvo tražio među mejnstrim ekipom koja razglaba o obespravljenim i najugroženim među nama. Uz obaveznu flašicu vode…
Očito da ljevičar ne može, uprkos svemu, doći do Emersonovog uvida prema kojem „činjenice nikoga ni u šta ne ubeđuju.“
Nažalost, S. Horvat se sav daje u ređanje primjera koji će dovesti do kraja ovog iovako mučnog odugovlačećeg kraja, pa ipak, njegovo predavanje ispari iz mozgova slušalaca čim prođe četrdeset pet minuta.
Ljevica bi da bude na strani sirote istine (mada postoje samo tvrdnje, ne i činjenice, veli Niče), i jednako tako zastupljena u javnosti; ona bi, prema tome, da bude – savjest čovječanstva pred objektivima i kamerama!
Neka me dragi bog sačuva od tolike odgovornosti, mene i moju dokolicu koja je uvijek protiv države, a naročito nezainteresovana u pogledu društva koje, uzgred budi rečeno, ljevici služi kao publika koja će vazda da se udvara onome koji naširoko govori o stanju koje nas vodi u propast.
Btw: još ne vidjeh ljevičara da se iskreno ispričao sa automehaničarem o tome, kako je Negri imao puno pravo pokazati srednji prst prema jebenim sindikalcima koji su vazda bili jeftina roba pazarena od strane onih na vlasti.
