Murino, malena varošica na sjeveru Crne Gore, još jedno je mjesto iz kojeg mladi ljudi odlaze u potrazi za boljim životom, nekada poznato po putu preko Čakora kojim se stizalo do Peći, starom kamenom mostu i vrijednom narodu koji je tamo živio, danas najčešće pominjano kao simbol stradanja.
Tog 30. april, prije tačno 24 godine kada je u NATO bombardovanju Murina, jednom od najtežih zločina tokom agresije na SR Jugoslaviju, crnim slovima ispisana istorija ovog kraja, stradalo je šest civila, od čega troje djece. Ni nakon skoro četvrt vijeka demokratski svijet kome stremimo nije dao objašnjenje kako se desilo da se bez ikakve najave i objašnjenja sa desetak projektila bombarduje most na Limu u samom centru naselja. Kome su i zašto bila kriva djeca i zašto baš Murino.
Podsjećamo, tada su prekinuti tek započeti životi murinskih osnovaca, stradali su Miroslav Knežević, Olivera Maksimović i Julijana Brudar, živote su izgubili i radnik škole Vukić Vuletić, penzioner Manojlo Komatina i domaćica Milka Kočanović.
U napadu su teško povrijeđeni Željko Bjelanović, Svetlana Zečević i Tina Milović, a lakše Mirko Šoškić, Danilo Jokić, Vasko Čejović, Slobodan Mirosavljević i Slavko Mirković.
Navikli da upravo od tog demokratskog i civilizovanog svijeta često budemo marginalizovani i osuđeni bez dokaza, izvinjenje teško da smo mogli i očekivati, ono što je surova realnost je i to da je Crna Gora članica NATO alijanse, iste one zbog koje se danas sa suzom u oku prisjećamo žrtava, onih iz Murine i svih onih koji su nevino stradali. Porazno je i to što postoje ljudi, koji su glas naroda, a nisu osudili ovaj zločin, tužno da nekog ne bole naša djeca.
Sve je isto samo Mila nema!
Ne smijemo zaboraviti da danas kao ni za vrijeme DPS-a niko iz Vlade Crne Gore nije otišao na Murinu da se pokloni sjenima stradalih!
Sa nadom da se bombardovanje Murine i nevine žrtve neće zaboraviti, svake godine na godišnjicu njihovog stradanja mještani polažu vijence na spomen obilježje na Trgu NATO žrtava, a mi ako želimo da ispisujemo svetliju budućnost, ne smijemo da zaboravimo prošlost, patnje preživjelih i porodica žrtava. Njihova borba za pravdu mora biti i naš cilj.
