Prevaziđen kao istrošena radna snaga, eksploatisan kao suviše jeftin resurs, ljudsko biće se ne nazire na horizontu i u oblaku transhumane sjutrašnjice, u kojoj će u najčvršćoj sprezi razrađeno funkcionisati superkapitalizam i univerzalni robotizam.
Upitajmo se: ko se to zapravo još pita – šta se događa sa društvom? Kojim, dakle, društvom?
Atomizovanim, fragmentizovanim, dezorentisanim i pretvorenim u sivu biomasu, puku statistiku?
Mediji i društvene mreže samo doprinose tome da iznova bivamo ulovljeni u zamku a ona je kapitalističko poturanje nečeg što bi se moglo sagledati kao fenomen – preglomazni individualizam. Metamreža je monolog, rijeka razgovora sa sobom, digitalni pejzaž u koji ulazimo da se prošetamo sami sa sobom.
Demokratija ne traga za političkim dijalogom, nego za stvaranjem prividnog pluraliteta koji nagriza političko. Što više demokratije, to manje dogovora! Ova zemlja je istinski primjer toga, iako se zaklinje u evropske vrijednosti, ne uviđajući da je još uvijek u pretkulturnoj fazi.
Kapitalizam, naprosto, obožava samca kojem naizgled servira sve, jednu beskrajnu komodifikaciju čak i onog najstrašnijeg, poput kraja ili crne epohe. Novo normalno jeste sve ono monstruozno.
Status samca, nezasitog i praznog komformiste i inertne životinje, mora ostati najzaštićeni, jer odvojeni, gubimo empatiju, uopšte ideju šta to znači biti ljudsko biće.
Budućnost pripada hipertehnologiji, ne čovjeku i svijetu.
