Piše: Nikola Vrzić
Zašto Srbija može da se spasi samo ako posluša učenike Prve beogradske gimnazije umjesto poslanika Evropskog parlamenta. I ko to pokušava da kidnapuje bol i gnijev građana Srbije.
Bila je to dragocjena prilika da se ne ujedinimo, štaviše, da se lijepo podijelimo na vlast i opoziciju čak i povodom mrtve djece. Naravno, nismo propustili da to učinimo. Što znači da, ako kojim slučajem nismo raspoloženi za ovakvu podjelu ovakvim povodom, možemo samo da se nadamo da su odrasli bili dovoljno zauzeti onakvim glupostima pa nisu stigli da upropaste i svoju djecu. I da ona neće ličiti na njih, to jest sve nas, znači, da će biti mudri kao što mi nismo. Imali bismo više sreće nego pameti u tom slučaju.
Ali takvu sreću potrebno je i zaslužiti. A to će nam se dogoditi samo ako poslušamo svoju djecu umjesto tuđih interesa. Sve i kada su podlo sakriveni iza djece.
Uostalom, i vrijedi tu našu djecu poslušati, imamo i koga. Imamo i šta da čujemo, sami su nam to saopštili. Zapravo, jedini su i saopštili nešto konkretno, da zaista može da pomogne i njima i nama. Oni najbolje i znaju šta im je potrebno, mi smo pokazali da to ne znamo čim smo povodom djece počeli da se bavimo vlašću, opozicijom, mitinzima i takozvanim kontramitinzima i, naravno, frekvencijama.
Učenici Prve beogradske gimnazije, naime, pozvali su „poštovane sve“ nas da prošlonedeljne tragedije shvatimo kao „poslednji šamar i opomenu našem društvu da se probudimo“. Zarad sjutra koje će biti bolje nego što je danas, citiramo ih dalje, „u kojem nećemo strepiti da pustimo svoju djecu u školu, za prosvjetu u kojoj se zna ko je profesor a ko učenik, i za državu iz koje nećemo željeti da odemo, nego da se dičimo njome“.
Učenici traže „snižavanje tolerancije prema učenicima“, zahtijevamo, kažu, „da se pooštre kazne koje učenici dobijaju usled neprimjerenog ponašanja, kako bi bili svjesniji posledica onoga što čine“, i pozivaju na „zaštitu ugroženih profesora“ jer su „konstantno napadnuti pravima učenika koji prije svega ne poštuju svoje dužnosti i obaveze“.
Traže i „povećanje plata u prosvjeti“ zato što je ona „jedan od elementarnih stubova svake države“, i, „ukoliko se taj stub zaljulja, nastaje velika prijetnja po čitavo društvo… Da ne bismo završili u situaciji u kojoj neadekvatno obučeni ljudi podučavaju naše učenike, neophodno je povratiti ugled prosvjeti… Važno je povratiti značaj danas olako zapostavljenih predmeta poput likovne i muzičke KULTURE i fizičkog VASPITANjA… U današnje vrijeme, kada su djeca previše za telefonima, tabletima i ostalim uređajima, izuzetno je važno podsticati kreativnost i fizičku aktivnost kao način da prevaziđemo sve češću agresiju kod mladih. Istovremeno bismo ih učili i strpljenju, kao zapostavljenoj vještini mlađih generacija.“
Traže ova djeca i uvođenje novog predmeta, koji bi se i ocjenjivao kako ne bi bio shvaćen olako, gde bi se „govorilo o izgradnji međuljudskih odnosa, o ispravnom i pogrešnom, subjektivnom i objektivnom, izgradnji discipline, poštovanju, dužnostima pojedinca prema porodici, prijateljima i društvu i ličnom doprinosu i važnosti opšteg dobra kod pojedinca“.
Traže, i znaju zašto traže, da se „smanji opterećenje nastavnika administrativnim procedurama“ jer fokus ne smije da bude na elektronskim dnevnicima „već na prisnijem odnosu sa učenicima“. Traže i preventivne psihološke preglede koji su inače ukinuti zbog svih tih prava na privatnost, i da se na njih, učenike, smanji pritisak da budu odlični đaci sa svim peticama, nije niko ni od nas odraslih odličan u svemu što radi.
Traže ova naša djeca i da se kladionice udalje od škola; i zabranu rijalitija i sličnih gadosti kad djeca mogu da ih vide, pogotovo na kanalima sa nacionalnom frekvencijom; i kontrolu naslovnih strana tabloida, i „zabranu promovisanja neprikladnih vrijednosti“.
Fascinantna je ovolika zrelost te predivne djece koja još nemaju ni pravo glasa. Jedinstven je ovaj njihov vapaj da im se da manje, a ne više prava. I za pravdom (i) za njihove učitelje, a ne samo za njih same.
Pretjerali smo sa pravima, dajte obaveze, nisu samo prava nego i odgovornost – ovo je, možda, i najadekvatnija presuda onome što smo sami sebi, i njima kolateralno, uradili kada smo odlučili da mogu da postoje prava bez obaveza i odgovornosti jer je, zaboga, tako na onoj strani sveta u koju smo i mi htjeli da se učlanimo šta god nam ona uradila.
Vapaj, zbog onoga što se dogodilo i da se to ne ponovi, okupio je prije neki dan pred Skupštinom Srbije i veliki broj roditelja ovakve divne djece. Okupili su ih tuga, i bijesno ogorčenje, i strah i saosjećanje, sve ono što je svaka normalna osoba u ovoj zemlji morala da osjeti posle onih užasa.
A onda je neko odlučio da njihove emocije kanališe za svoje potrebe. Da kidnapuje njihov bol i gnijev i upregne ih u korist sopstvenog interesa.
Pa su svi pomenuti predlozi i zahtjevi one pametne djece, a tobože u ime njihovog dobra, svedeni na ultimatum da se smijene rukovodstva REM-a i RTS-a, da se oduzme nacionalna frekvencija „Pinku“ i „Hepiju“, i da se zabrane tabloidi. Doduše, ne i tabloid u vlasništvu korporacije u čijem su vlasništvu i dvije televizije koje bi valjda trebalo da dobiju nacionalne frekvencije kad budu oduzete „Pinku“ i „Hepiju“.
Nije ovo odbrana ni „Pinka“ ni „Hepija“, o tome oni neka brinu, nego prisustvujemo nečemu što je već viđeno. Pa zato sada i ne možemo da se pravimo da ne vidimo. Opisano je, uostalom, u studiji o egipatskom pokretu „Kefaja“ („Dosta je“) koju je za potrebe Pentagona i njegovog odeljenja za neregularno ratovanje i specijalne operacije uradila RAND korporacija.
U najkraćem, tu su razrađeni načini „mobilizacije ogorčenih sektora lokalnog stanovništva“ – upotrebom opravdanih povoda za ogorčenje – pritom, tako da se ne vidi da su organi Sjedinjenih Država u to direktno umiješani jer znaju da tamo nisu popularni. Potom je, baš po toj matrici, organizovano Arapsko proleće. A jednog od njegovih organizatora, Ahmeda Saleha, da potvrdi sve sumnje u tom pogledu, zahvaljujući „Vikiliksu“ pronašli smo par godišnjih doba prije početka Arapskog proleća u američkoj ambasadi u Kairu kako „moli za pomoć Vladu SAD“.
Ili pak treba da povjerujemo u teoriju zavjere da njihovi nadležni organi i ovdje nemaju izvjesnog interesa da rovare i „mobilišu ogorčene sektore lokalnog stanovništva“?
Srećom, ne treba da nagađamo, sami su to priznali. Time što su istovjetnu težnju za uređivanjem ovdašnjeg medijskog prostora u skladu sa svojim potrebama, tako da više ne bude „podrške narativu Kremlja o ratu Rusije u Ukrajini“, ove nedjelje demonstrirali usvajanjem izvještaja Vladimira Bilčika u Evropskom parlamentu. U tom kontekstu borbe za vlasništvo nad medijskim prostorom u Srbiji, inače, traže i da RT Balkan bude ugašen, tako da im tim povodom svakako želimo sve najgore.
Ali ne radi se ovdje samo o nama, nego o svima nama. Zato što se istovremeno traži i da priznamo samoproglašenu nezavisnost Kosova, i da uvedemo sankcije Rusiji, i da je Srebrenica genocid i ništa drugo ne smemo ni da pomislimo, a kamoli da izgovorimo.
I tu se zapravo odaju, jer, više-manje, u mjeri u kojoj to smiju javno da izuste, sve to isto traže i organizatori onog protesta, koji se za djecu bore tako što se bore za frekvencije i onu korporaciju. A frekvencije su samo put ka ostvarenju svih pobrojanih ciljeva, i nije ni čudo što je baš to – da NATO upravlja našim nacionalnim frekvencijama i emiterima – od nas zahtijevano i u Aneksu B u Rambujeu.
Drugim riječima: upotreba našeg bola je njegova zloupotreba. Radi sprovođenja onih ciljeva kojima se, po svim istraživanjima, protivi barem 80 odsto ovdašnjeg stanovništva. I nema matematike koja može da dokaže da tako nešto može da bude u interesu dotičnog stanovništva. Uključujući i njegovu, to jest našu djecu.
Ta djeca pokazala su nam da ne bi trebalo da samo pažljivo saslušamo, nego i da ih poslušamo. Tako ćemo možda nešto i uspjeti da promijenimo nabolje u ovoj zemlji. „Za državu iz koje nećemo željeti da odemo, nego da se dičimo njome.“
(Izvor: rt.rs)
