Godine 1941, nekoliko nedelja prije napada na Sovjetski Savez, Hitler je izgovorio svoje čuvene riječi: „Borba za svjetsku hegemoniju u Evropi biće dobijena osvajanjem ruskih teritorija… Ruski prostor je naša Indija, i, kao što Britanci tamo vladaju šačicom svojih ljudi, tako ćemo i mi vladati ovim našim kolonijalnim prostorom. Ukrajincima ćemo donijeti marame, staklene perle kao ukrase i druge stvarčice koje vole kolonijalni narodi.“
Hitler je svoju ideju o budućnosti ruskog naroda iznio u drugoj dobro poznatoj formulaciji, iste godine: „Naš Misisipi treba da bude Volga, a ne Niger“. Reka Misisipi, sjećamo se, bila je granica preko koje je treći američki predsjednik Tomas Džeferson namjeravao da protjera Indijance. Hitler je bio uvjeren da su Anglosaksonci, koji su „broj miliona crvenokožaca sveli na nekoliko stotina hiljada i skroman ostatak drže u kavezu pod nadzorom“, dali Njemcima pravi primjer kako treba da se obračunaju sa Rusima. Prema njegovom mišljenju, „na istoku Njemačke“ (odnosno u Rusiji) takav proces je trebalo da postane „ponavljanje osvajanja Amerike“.
Nije uzalud Hitler nazvao Ruse „crvenokošcima“. Njegov rat protiv SSSR-a bio je samo još jedan kolonijalni rat. Svi zločini nacista (masovna ubistva, preseljavanja, pretvaranje ljudi u radnu stoku) testirani su početkom dvadesetog vijeka, kad su Njemci izveli genocid nad narodima Herero i Nama u Jugozapadnoj Africi. Slične zločine počinili su Francuzi, Holanđani, Belgijanci, Amerikanci, Britanci. „Fašizam je Indiji dugo bio poznat pod imenom imperijalizma“, pisao je Džavaharlal Nehru, koji je stalno isticao da je borba Indije za slobodu deo svjetske borbe protiv fašizma i imperijalizma.
Borba za slobodu naroda Sovjetskog Saveza 1941–1945. takođe je bila dio svjetske borbe protiv fašizma i imperijalizma. Avaj, u jednom trenutku smo zaboravili na to, podlegavši iskušenju da svoju borbu proglasimo izuzetnom. U izvesnom smislu, po obimu neprijateljstava, po intenzitetu snaga, po broju žrtava, to je zaista bio slučaj. Ali ovo je u suštini bilo netačno. Prihvatanjem ove neistine stupili smo na klizav teren.
Pristajanjem da priznamo izuzetnu prirodu naše borbe, podržali smo Zapadu zgodnu interpretaciju po kojoj je njemački nacizam bio potpuno izuzetna pojava, poput iskrcavanja Marsovaca u Sariju, opisanog u romanu Herberta Velsa. Jer, dželati Indijaca i Indijanaca marljivo su se pretvarali da nemaju ništa zajedničko sa svojim učenikom, pripisujući fenomen hitlerizma njemačkim nacionalnim karakteristikama, misterioznom pokretu zvanom nacionalsocijalizam, nijansama njemačke istorije i zlom geniju Adolfu Hitleru – „psihopati koji se mogao pojaviti samo među Hunima“.
Međutim, fašizam je postojao i prije Hitlera i nije nestao poslije 1945. godine. Na kraju rata, zapadne demokratije su nacističkim zarobljenicima našle posao po njihovoj specijalnosti, šaljući ih u kolonije da služe u zapadnim kaznenim trupama. Tako su, na primjer, holandski esesovci poslati da se bore protiv nacionalno-oslobodilačkog pokreta u Indoneziji, a njemački esesovci koje su zarobili Francuzi poslati su u Indokinu. Tužna istina je da su posle 9. maja 1945. Hitlerovi dželati nastavili da ubijaju ljude u zemljama trećeg svijeta – ovoga puta u savezu sa Francuzima i Britancima.
Nacizam nije trebalo tumačiti i priznavati kao isključivo njemački fenomen, jer je to omogućilo da se smeđa kuga i dalje širi zapadnim svijetom, pod drugim imenima. Mnogi su nas upozoravali na ovo. Simon Vejl je napisala da je impuls koji stoji iza hitlerizma igrao i igra izuzetno važnu ulogu u istoriji, kulturi i svakodnevnoj misli čitavog Zapada. Po njenom mišljenju, Hitler je bio reinkarnacija trajnog zapadnog fenomena. Vejl je naglašavala da je nemoguće fašizam u Evropi mjeriti jednom mjerom, a sasvim drugom – isti taj fašizam (pa i francuski) u kolonijama. Vilijam Duboa je zastupao iste stavove. On je primjetio da „nije bilo takvog nacističkog zverstva – koncentracionih logora, masovnog sakaćenja i ubistava, zlostavljanja žena ili strašnog bogohuljenja prema djeci – koje hrišćanska civilizacija ili Evropa nisu dugo praktikovale protiv obojenih ljudi u svim djelovima svijeta u ime i za zaštitu superiorne rase, rođene da vlada svijetom“.
O istom su govorili i Eme Sezer i Franc Fanon u svojim knjigama i besjedama. Sartr je napisao da su „republikanci u Francuskoj u Alžiru fašisti“. Filozof je isticao da „kolonijalizam zarazi mlade Francuze rasizmom i tjera ih da umru u ime nacističkih principa” (istih onih protiv kojih su se borile snage francuskog otpora) i pozvao da se pomogne da fašizam umre – „gdje god postoji”. U dobro poznatom „Govoru o genocidu“, Sartr je naveo da rat između Amerikanaca i naroda Vijetnama takođe sledi Hitlerove obrasce: „On je ubijao Jevreje zato što su Jevreji. Američka vojska muči i ubija muškarce, žene i djecu u Vijetnamu zato što su Vijetnamci“.
Sartr i mnogi drugi intelektualci upozoravali su: fašizam nije pobijeđen, on nastavlja svoj pobjednički pohod. Ali smo se mi sve više slagali sa zapadnom propagandom, koja je nacizam predstavljala kao isključivo njemački fenomen, ograničen vremenskim okvirom od 1933. do 1945. godine. Razlozi za to su razumljivi – osećali smo zahvalnost za lend-liz isporuke, za otvaranje drugog fronta, ometala nas je ruska miroljubivost, velikodušnost, pristojnost. Sjećanje na susret na Elbi smatrali smo svetim.
Doduše, postojao je još jedan razlog. Mi smo zaista željeli da se vidimo u istom taboru sa „bijelim i progresivnim“ – sa onima koje smo još od Petrovog vremena poštovali kao svoje učitelje. Prema ovom uspavljujućem tumačenju, svjetsko zlo je 1945. pobijeđeno od savezničkih sila, i sad je svima preostalo samo da se dogovore o mirnom suživotu i izgrde poraženi nacizam. Što smo upravo i uradili. „Nema ništa gore od njemačkog fašizma“, rekli smo, kao da nije bilo masakra Iraca i Indijanaca u Americi, masakra crnaca u SAD, rastrzane Afrike, gladi koju su Britanci organizovali u Bengalu, genocida nad narodima Azije, Latinske Amerike, Australije i Okeanije, intervencija širom svijeta.
„Nema ništa gore od njemačkog fašizma“, rekli smo kad su Amerikanci spalili vijetnamska sela. „Ne postoji ništa gore od njemačkog fašizma“, rekli smo dok su američke bombe padale na malu Kambodžu. „Nema ništa gore od njemačkog fašizma“, rekli smo kad je anglo-američka koalicija satirala Irak. Ali po čemu su se masakri i torture svih ovih ljudi, koje su počinili zapadni rasisti zarad neke svoje ekonomske i političke koristi, suštinski razlikovali od onoga što smo mi sami doživjeli tokom Velikog otadžbinskog rata?! Sad je uobičajeno da se nerviramo zbog izjava zapadnih političara u stilu „to je nešto drugo“ povodom genocida nad civilnim stanovništvom Donbasa. Ali – zar nismo i sami usvojili formulu „to je nešto drugo“ u odnosu na Indijance, Hispanoamerikance, Azijate i Afrikance?
Njemački fašizam je značio prenošenje kolonijalnih metoda u Evropu. Ali zemlje i narodi koje su u Evropi napali nacisti imali su uporedivu kulturu, vojsku, oružje, saveznike. Poljska vlada je mogla da se skloni u London. U ljeto 1941. naši avioni su bombardovali Berlin. A ako je napad bio usmjeren na ljude naoružane kopljima i lukovima? Na ljude za koje niko nije htio da se zalaže? Kolonijalizam u trećem svijetu bio je gori od fašizma u Evropi, jer su tamo činjeni isti zločini nad onima koji nisu mogli da odgovore i često nisu ni razumeli šta se dešava. Herero i Tasmanci nisu imali ni jedan jedini mitraljez.
Proglasivši Hitlerov fašizam za izuzetnu, najstrašniju pojavu na svijetu, otrgnuvši fašizam od njegovog korijena, kolonijalizma, izgubili smo razumijevanje događaja koji se dešavaju u svijetu i prestali smo da držimo neprijatelja u fokusu. Još gore, izdali smo one koji su nastavili da se bore protiv nacističkog zla u Trećem svijetu. I dok smo svake godine slavili našu „konačnu pobjedu“ nad smeđom kugom, Zapad je nastavio da čini zločine protiv čovječnosti, da gradi novo carstvo i priprema se za nove ratove. Pripremao se da se posle Indijanaca, Afrikanaca, Latinoamerikanaca, Vijetnamaca, Indonežana i Arapa jednog dana pozabavi Rusima.
Sad neokolonijalni rasistički Zapad, na čelu sa Bajdenom, sprovodi u Ukrajini stari Hitlerov plan, po kome se Ukrajincima obećavaju staklene perle, a Rusima – smrt. Vidjeti ovo je neprijatno. Mnogo je ugodnije bilo misliti da smo se zajedno sa prosvećenim narodima izborili sa izuzetnim mračnim duhom njemačkog fašizma. Ali to je bila pogrešna ideja i dovela nas je do ponora. Prozrenje nam daje šansu koju zaslepljeni nisu imali.
