Piše: Emilo Labudović
U nedavno urađenoj anketi jedne renomirane agencije, više od dvije trećine reprezentativnog broja anketiranih građana odgovorilo je da je „Crna Gora na dobrom putu“! To bi, prema ponuđenom pitanju, trebalo da znači da je sveukupni državni kurs dobro usmjeren i da su građani (u prosjeku) – zadovoljni. Ili, da prevedem na jezik svakodevni i prihaćeni narativ, Crna Gora je, uprkos svemu i svačemu, i dalje glavni „tigar“ u balkanskoj prašumi.
„Visoko je uvažena i ravnopravna članica NATO“ sa svih svojih tri, četiri stotine vojnika, na pragu je Evropske unije jer se pokazala poslušnom. Obožava Ukrajinu, odrekla se Kosova, iz sve snage je udarila po nejakoj Rusiji, ignoriše Srbiju i Srpsku pravoslavnu crkvu i, uprkos svim promjenama vlasti, suštinski nije promijenila ništa što joj je zacrtano. Na vašingtonsko – briselskoj liniji je bez ostatka i, samim tim – „na dobrom je putu“!
Da će na tom „putu“ i ostati, horska je zakletva skoro svih učesnika predstojećih parlamentarnih izbora. Utrka ko će prije preuzeti kormilo crnogorskog broda i provesti ga između Scile i Haridbe do sigurne briselske luke već i prije starta poprimila je razmjere groteske. Udružili su se i razdružili kurte i murte crnogorske političke scene. Stari politički, neko bi rekao – vukovi, a u stvari decenijski lešinari koji su komadali Crnu Goru, pod parolom „podmlađivanja“, sakrili su se iza podmlatka koji, kao jaje jajetu, liče na svoje idole. Onaj koji prednjači u obećanjima „prečicom u raj“ i kome je Evropa prvo lice jednine, već se, poput Mila onomad, postarao da rasčisti teren u stranci i glavnog rivala pospremi na funkciju na kojoj će se pitati taman koliko i svitac sa pozadinom, a dejstvujući premijer, iako odavno ražalovan, i dalje, bez obzira što je diskutabilno bi li se, bez Aleksinih leđa, i jednog mandata dohvato, mjerka sektor bezbjednosti nad koji se opasno već nadvila sjenka „osamostaljenog“ Meda. Sve u svemu, Crna Gora je i dalje „na dobrom putu“!
Ali, život, onaj pravi, bez novina, televizije, spotova i presova, ide svojim tokom i, da je imalo poštenja i samokritike, reklo bi se ne „dobrim putom“! Više od trećine građana živi ispod „afričke“ crte siromaštva, dvije trećine su na „državnim jaslima“, nezaposleni ni za živu glavu neće u kuvare i konobare, a o motici i da se ne govori. Oni koji nešto i mogu, kupili su međunarodne karte u jednom pravcu, valjda da dočekaju ostatak plemena kada se i ako se ikad tim „dobrim putom“ dokotrlja u evropski obor. A sve za zdravlje, sreću i napredak generacija koje dolaze.
A „generacije koje dolaze“, dok traje priprema njihove sjajne budućnosti žive svoj virtuelni „tik – tok“ svijet, daleko od svake realnosti. Svaki drugi „školarac“ već se susreo sa drogom, mnogi su joj ostali u zagrljaju. NJih više od 80 odsto je već iskusilo „čari“ alkohola i prvih mučnina i povraćanja. Blizu trećina djevojčica uzrasta do 13 godina već je praktikovala seks, a najveći broj svih njih je apsolutno „ravnodušno prema plaču“, odnosno baš ih briga što im drugovi biju i prebijaju drugove. I ne samo što ih je „baš briga“, već se prosto grabe ko će da napravi bolji snimak nasilja i da ga što prije učini „viralnim“. A Crna Gora je i dalje „na dobrom putu“!
Ali, da i od najgoreg ima goreg, boljeg primjera i dokaza nema mimo nas. Skoro ćutke javnost je „progutala“ rezultate nedavnog testiranja osnovaca i srednjoškolaca iz matematike i njoj srodnih predmeta. A oni su bili u najmanju ruku – sramotni i poražavajući. Iako su za testiranje birani i spremani najbolji među đacima, ni jedan od učesnika testa nije dosegao, a kamoli premašio, polovinu mogućih bodova!? A da i od lošeg može gore, potvrdio je značajan broj njih koji su uspjeli da ostvare – čiste nule. Međutim, da se profesori matematike, fizike, hemije… ne bi osjećali poniženim, ništa bolje ne stoje ni „jezičari“. Dovoljno je samo zaviriti u SMS poruke, pošto su one postale najviši domet pismenosti „generacija koje dolaze“, pa ostati zgrožen količinom elementarne nepismenosti i oskudnosti fonda riječi koje se koriste.
Da se razumijemo – nijesu djeca kriva, ili nijesu samo ona kriva. Nijesu ni profesori, ili nijesu samo oni. Krivi smo SVI, pa i potpisnik ovih redova.Kriva je atmosfera koju smo im stvorili kao ambijent u kojem odrastaju. Sistem vrijednosti koji im nudimo, sistem u kojem je novac vrhovni Bog svega. Idoli koji im se nude za uzore a koji su ljušture lažnog sjaja u kojima nema ničega ljudskog. Kriv je, htjeli to da priznamo ili ne, „dobar put“ kojim hodimo, kamo god nas vodio.
Izbori su koliko sjutra, nudi se opet sve i svašta, ali najveći broj „ponuđača“ se ponaša kao da nijesu od ovog svijeta i ovog vremena: glava u oblacima, a noge u balkansnom glibu, dubokom vjekovima. Kakav god da bude ishod biranja, bojati se da neće ni za jotu promijeniti stanje u kojem jesmo i makar otškrinuti prozor za malo svježeg vazduha u ovoj žabokrečini. I zato je poslednji čas, ako već nije kasno, da se, i kao pojedinci i kao društvo u cjelini, zapitamo: za čije babe zdravlje opet krečimo???
