Pobjeda Ratluka

Piše: Čedomir Antić

Nažalost, imali smo pravo.

U Crnoj Gori nije riješeno niti jedno značajnije otvoreno pitanje. Politička javnost se nije umjerila, niti se okrenula „modernim evropskim“ temama. Nije došlo ni do pomirenja i ujedinjenja. Podjele stare više od vijeka samo su još jednom resetovane. Mada, u makar i djelimično demokratskim uslovima to nije mogao da bude potpuni reset, kao što je to bio slučaj 1945. ili 1989. godine.

Imali smo, na ovim izborima ponovo popis. Samo što se pojavio još jedan narod. Jedni ga zovu Srbogrci, drugi Crnosrpci, ja ih – zbog njihove želatinozne identitetske kakvoće i moralne spremnosti da se prilagode pritsku – zovem Ratluci.

Tek završeni izbori pokazali su nam da je tačna procjena da Srba u Crnoj Gori ima oko 20%, tojest da čine oko jedne petine stanovništva. Kada saberemo broj glasova koji je dobila koalicija okupljena oko Nove srpske demokratije, polovinu glasova SNP i Demosa, te polovine ili cijele dobitke malih, navodno srpskih stranaka, dobićemo negdje između 20 i 22% – ne možemo biti sigurni zato što neke od ovih koalicija okupljaju i dio ratlučkog stanovništva.

Crnogoraca u Crnoj Gori ima između 25 i 27%, nismo sigurni budući da su manjinski narodi uglavnom listom ujedinjeni oko svojih nacionalnih stranaka, sa izuzetkom Muslimana i Roma, od kojih je većina vjerovatno glasala za koaliciju oko DPS-a ali je izvjestan broj svakako glasao i za nacionalne stranke manjina, Evropu sad, i u sasvim malom broju za sve ostale stranke. Pravoslavno stanovništvo Crne Gore činilo je oko 72%, a zbir Srba, Crnogoraca i kombinacija (prema sumnjivom popisu iz 2011) čini nešto više od 74%. Dakle Crnogoraca i Srba u stanovništvu Crne Gore U POLITIČKOM POGLEDU ima između 45 i 49%. Ostatak  – do nešto više od 74% –  dakle između 25 i 29% čini stanovništvo koje možemo nazvati Ratlucima. Ratluka svakako ima i u manjim strankama. Dakle, sa sigurnošću možemo reći da je ovaj etnički i politički identitet danas najbrojniji u Crnoj Gori.

Ako se u Kraljevini Jugoslaviji ono Đilasovo identitetsko klatno pomjerilo ka integralnom srpstvu, gdje nije bilo ranije bez obzira na čisti srpski karakter crnogorske monarhije, a ako je ono u republici  pomjereno na jedan sasvim novi identitet – tokom prvih decenija dvojni, a od 1999. nov i ekskluzivan – sada možda govorimo o trijumfu i pomjeranju klatna ka trećem, ratlučkom, identitetu.  Neko bi možda mogao da kaže da identitet nije važan i da je moguće pored „maternjeg jezika“, od koga je crnogorski režim bio odustao, stvoriti „maternji identitet“. To je naravno besmisleno, jer Srbi i ostali narodi, koliko god da ih ima, moraju prvo da ostvare svoja puna prava i ravnopravnost, pa tek onda može da im bude ponuđena ta građanska ili evropska (šarena laža) solucija.

Srbi su i dalje obespravljeni, podzastupljeni i neravnopravni !

Sada kada su uz pomoć i voljom SAD i NATO-a, konačno morali da se pokažu i politički predstave, treba da kažemo odakle su – iz kojih političkih opcija – Ratluci došli.

Izvjesno je da je posle 2000. godine nestao tip pluralizma iz devedesetih godina. Do tada su srpske i crnogorske nacionalne političke stranke bile marginalne, a najveća podjela išla je linijom koja se po pitanju Srpstva i Srbije svodila na odnos prema režimu u Srbiji, Miloševiću i nepostojećoj zajedničkoj organozaciji SPS-a i izvornog DPS-a. To se promijenilo.

Posle raskola u izvornom DPS-u i naročito uspostave nezavisnosti Crne Gore 2006.,  srpske stranke su dobijale do 22% narodne podrške, a crnogorske su na svom izvorištu bile mnogo više vezane za režim i teško ih je poistovjetiti sa LSCG ili socijademokratskim partijama.

No, izvjesno je da je u ključnim časovima – na referendumu 2006. i izborima 2020. godine – ta „prosrpska opcija“ zahvatala oko 45% – nikada više (žao mi je što su Srbi branili lažnu jugosovensku ili SCG konfederaciju, ali to je tako, nisu ni u Srbiji građani, a ni elite shvatile problem koji je bilo moguće rješavati tek u „gorkoj“ nezavisnosti i stvaranjem integralno srpske opcije). Izvesno je da je, ako bi oduzeli samo sadašnje pristalice manjina, crnogorska opcija imala tek nešto više od 42%. Ovo je važno više identitetski nego li politički.

Zato su promjene iz 2020. bile moguće prije svega preko otvaranja crkvenog pitanja, u kome srpski narod ima prednost (jer prema istraživanjima prozapadnih agencija 62% građana Crne Gore pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi), preko namjerno, od strane SAD i saveznika izazvane nezainteresovanosti manjina i djelovanjem zapadnjačkih eksponenata preko URA-e i djelova SPC (Mitropolije). Tako smo čisto ratlučke i crnogorske  glasove  URA-e pretvorili u pobjedu opozicije, a kasnije je preko ratlučkih segmenata vlade stvorena stranka Evropa sad.

Logično je da je ona uglavnom okupila ranije glasove crnogorskih i manjinskih stanaka. Riječ je o značajnom dijelu od onih oko 23% ukupnih glasova građana na izborima koji razlikuju današnji zbir DPS i saveznika sa vanparlamentarnim SDP-om (oko 26%) i prosječnog rezultata DPS i saveznika koji im je omogućavao vlast posle 2000. godine. Ako uzemo da je DF od svog najboljeg rezultata (ne računajući 2020 i koaliciju u kojoj je bila čak i SPC) izgubio Medojevićevih oko 1% i da su Srbi glasali za Leposavića, Dajkovića…

Srpski gubitak u odnosu na ES je mali – možda 1 ili 2% ukupnih glasova. Ratluci oko Lekića su se osuli, na jednu trećinu prethodnih glasova, a i Abazović i Bečić su im dali 1 do 2% ukupnog broja birača. Dakle 26% Evrope sad došlo je  većim dijelom  – 16-18% (ukupnih glasova građana) od DPS-a i saveznika; a manjim 8-10% od ratlučkih i srpskih stranaka. Danas zato možemo da pretpostavimo koliko je ratluka glasalo za režim Mila Đukanovića – dakle negdje u prosjeku oko 1/3 njegovih glasova na izborima od 2000. do 2020. godine

Pouke ovih izbora su jasne. Nacionalno pitanje nije prevaziđeno, već je usložnjeno – konačno je na političku scenu izašao još jedan narod. Taj narod neće nestati kada Milatović dođe u godine Zdravka Krivokapića i prestane da se od njega razlikuje, a Evropska unija se raspadne. Naprotiv. Uskoro će ratlučka stranka birati ne samo ko će je od manjina prodržati, nego između srpske i crnogorske stranke. Nemojte mnogo da razmišljate koga će izabrati i bolje se koncentrišite na pitanje kako da ih preduprijedimo a ne napustimo našu nacionanu i državnu ideju.

Marginalizacija srpskih stranaka u Crnoj Gori treba da bude i upozorenje nacionalnističkim i demokratskim strankama u Srbiji. Godine 2000. su slučajnost, nespremnost SAD i mentalno stanje Vuka Draškovića učinili da nacionalna komponenta bude snažna u DOS-u. To je bila greška SAD i oni to znaju. Zato će, kada bude padao Vučić, primijeniti model iz Crne Gore – kansleovanje i marginalizaciju nepodobnih.

Nastojanja da preko velikih koalicija malih stranka ili opštim porukama („pravdu za sve“ može da obezbijedi samo velika a ne tek osnovana stranka) bakrotirala su na ovim izborima. Njihovi protagonosti nisu prešli cenzus. Da su sve srpske stranke išle zajedno, danas bi možda imale više poslanika od DPS-a. ES bi u tom slučaju sa manjinama i Abazovićem teže napravila koaliciju. To međutim nije samo krivica velikog ega naših vođa, već i Srbije čija vlast zloupotrebljava srpski narod i njegove stranke na partijskim mitinzima, a BIA podržava, vježba i automobilima snabdijeva bikčiće koji bi da postanu „srpski Milo Đukanović“.

U pamet se Srbi (Ratlucima se ne obraćam): ako ovako nastavi moraćemo da budemo zajedno u borbi za ravnopravnost i ne daj Bože stvaranje srpske države na zemlji naših predaka u kojoj nas obespravljuju. Da parafraziram misao Džordža Vašingtona iz pisma generalu Lafajetu: ako i tada budemo djelovali odvojeno, možda ćemo na kraju visiti zajedno.

Napomena: Sadržaj teksta isključiva je odgovornost autora i ne odražava nužno stavove redakcije.