Piše: Nenad Kecmanović
BAHMUT je pao i – šta sad?
Mjesecima unazad Zelenski i kolektivni Zapad bili su proglasili odbranu Bahmuta za prelomnu tačku otpora nakon koje slijedi proljećna ukrajinska kontraofnziva.
On je sakupljao preostalu živu silu, a oni poslali naručeno oružje, ali grčevito branjeni Bahmut „ostao je samo u srcu“ ukrajinskog glumca i velika kontraofanziva je odložena za ljeto, pa bila otkazana do daljeg.
Da li to znači „Gotovo je, gotovo!“?
Ili novo usporavanje napredovanja iz nerazumljivih taktičkih ili strateških razloga?
Da li znači nastavak navlačenja konopca između sankcija i hipersoničnog oružja? Ili predah za okupljanje novih saveznika i zbijanje unutrašnjih redova?
Da li je to, najzad, oprezno hodanje po ivici nuklearnog rata, ili priprema za novu Jaltu?
Povodom rata Rusije i SAD u Ukrajini, postoji globalna asimetrična podjela na kolektivni Zapad, koji smatra da će i 21. vijek biti američki, i većeg dijela zemalja i naroda u svijetu po kojima je taj rat stepenica prema novom multipolarnom svijetu.
Hronološka periodizacija ne poklapa se sa povjesnom, odnosno prelomni događaji ne prate kalendar. A čak i vodeći američki geopolitički stratezi, poput Bžežinskog i Kisindžera, odavno su prognozirali opadanje moći SAD i pomjeranje centra svijeta na Istok. Dakle, razlike u procjenama Zapada i Istoka svode se smo na tajming: da li će veliki globalni preokret započeti tek početkom 22. vijeka, ili je to budućnost koja je uveliko počela već u 21.
Na unutrašnjem planu je počelo udarom duboke države na predsjednika koji nije samo institucija nego i simbol jedinstva „američke nacije“. Na spoljnom planu očitovala se porazom u Siriji, povlačenjem iz Avganistana.
Američki vojnici napuštaju vojnu bazu u Avganistanu
Opsada ruskih granica, raspoređivanjem raketnih lansera, i otimanje kineskog Tajvana, izazvali su specijalnu operaciju u Ukrajini i patroliranje kineskih krstarica oko ostrva.
Kako veli pokojni Berluskoni: „Mi smo opkolili Rusiju, a nas sav ostali svijet“.
Američki akademski jastreb DŽošua Maravčik u knjizi znakovitog naslova „Imperativ američkog vođstva“ napisao je kako SAD, za razliku od svih ranijih imperija, ne okupiraju teritorije, nego dominiraju uticajem.
Moglo bi se čak reći da je u svoje zlatno doba Amerika dominirala kao uzor slobode i prosperiteta, koji su svi pokušavali da oponašaju. Hruščov je parolom „Stići i prestići SAD!“ sažeto formulisao razvojni cilj SSSR-a. Kasnije, Amerika više nije predvodila primjerom nego zauzdavala druge.
A Maravčikov „uticaj“ SAD, ostvarivao se u rasponu od pritisaka, ucjena, korupcije, smjene neposlušnih režima, obojenih revolucija, do oružanih intervencija u pedesetk zemalja širom svijeta.
Ruska specijalna operacija u Ukrajini pokazala je da jedina supersila nije svemoćna i da postoji nada i za male i za najmanje da skinu jaram ekonomskog izrabljivanja, političkog manipulisanja i moralnog vrijeđanja i ponižavanja na četiri kontinenata.
Primjer uspješnog otpora hegemoniji širi se kao šumski požar, utoliko više što nove supersile nude podršku bez političkog uslovljavanja.
Dodik to slikovito opisuje: „Ovdje mi dolaze neki specijalni izaslanici, visoki i niski predstavnici, pomoćnici zamjenika i stalno mi nešto prijete, usloljavaju i ucjenjuju, a tamo me više puta godišnje primi lično Putin i odmah pita „možemo li nešto da pomognemo“.
Poslije pada Bahmuta, Amerikanci više ni sami ne vjeruju da će održati hegemoniju do kraja vijeka, a akademski i novinarski analitičari prate tok specijalne operacije u Ukrajini i predviđaju kratkoročno i dugoročno.
Jedni pišu o tome dokle će specijalna operacija trajati, i Rusija pobijediti, drugi da li će RF pored Krima i Donbasa, priključiti Harkov i Odesu, treći – šta će biti sa „poljskim“ i „evropskim“ ostakom ukrajinske teritorije, četvrti glasno razmišljaju o širim posljedicama, odnosno o transformaciji unipolarnog u multipolarni svijet, peti o kulturnim i civilizacijskim promjenama koje tek treba da uslijede na kraju ovog globalnog procesa resuverenizacije država i nacija okupljenih oko više stožernih starih kultura i civilizacija.
Ovo posljednje dolazi na kraju i navažnije je.
Odavno je rečeno da se bajonetima može pobijediti, osvojiti i okupirati, ali da se na bajonetima ne može sjediti na vlasti. SAD su postale jedina supersila i ostvarile globalnu dominaciju zahvaljujući širenju američkog načina života i američkog sistema vrijednosti, naravno nejednako kod kuće i u svijetu.
Globalizacija = vesternizacija = amerikanizacija.
Prva žrtva anglo-američkog (Tačerova, Regan) neoliberilzma, koji je socijalnu državu blagostanja za sve, zamijenio hobsijanskim individualizmom, sa koncentracijom 80 odsto bogastva u rukama 300 porodica, bila je zapadna Evropa. Rotšildi, Getiji, Vindzori, te drugi kraljevski nasljednici starog bogatstva preuzeli su štafetu.
Za mase je bilo predviđeno „kuća- pos’o, pos’o – kuća“, rad radi potrošnje – potrošnja kao smisao života. Povoljni krediti za stan, za automobil, za ljetovanje, za školovanje djece, za obuću, odjeću, a brzi krediti za puko preživljavanje.
Na kredit sa malim učešćem imate sve što nemate, pa i ono što vam ne treba, da bi bili uvučeni u dužničko ropstvo vječitih mjesečnih otplata i političku pokornost.
Plus uništenje srednje klase, iz koje se rađa „slobodnolebdeća“ kritička inteligencija.
Globalizacija kao tehnička podloga, odnosno globalizam kao ideologija poslužili su desuverenizaciji država, uništenju nacionalnlnih tradicija, ukidanju kolektivnih prava. Kao što su granice srednjovjekovnih feuda bile tijesne za ekspanziju kapitala, tako su to postale i granice nacionalnih država. I ideja EU ugrađena je u taj projekat.
Posljednji Evropljanin – Šarl de Gol – zalagao se za Evropu od Atlantika do Urala, izveo Francusku iz američkog NATO-a, branio Pariz kao prijestonicu evropske kulture, Luvr od Gugenhajma, Zlatnu palmu od Oskara, Novi talas od vesterna, šansone Montana, Bekoa, Aznavura od Prislijevog dranja i buke električnih gitara ostrvskih pop grupa, ali i francuski konjak od viskija, francuske ručkove od brze hrane. Ali, već posljednja moćna i popularna kancelarka, Merkel, prećutala je što joj CIA prisluškuje privatni mobilnii, da bi uzalud pokušala da za zahuktalu njemačku privredu spase nasušni Sjeverni tok 2.
Nakon pada Berlinskog zida, raspada istočnog lagera, zatim i SSSR-a i drugih federacija (ČSSR, SFRJ), Hantington je vidovito najavio da će ideološke i političke konfrontacije zamijeniti vjerske, koje on naziva kulturnim i civilizacijskim.
Američki stratezi su se intenzivno bavili pitanjem – šta bi moglo da ugrozi vječnu hegemoniju SAD.
Procijenjeno je da je Rusija poslije Gorbačova tokom divlje privatizacije i vladavine pijanog Jeljcina, neoliberala Kozirjeva i Čubajsa, oligarha Gusinskog, Hodorkovskog, bačena na koljena i dugoročno nesposobna da stane na noge.
Potcijenjena je dinamika rasta Kine i precijenjene njene unutrašnje teškoće.
Kao glavnu opasnost dobro su procijenili islamski svijet i to ne kao energetskog džina, ni kao Al Kaidu, nego kao konkurentski sistem vrijednosti.
Homeini je pobijedio i održao islamsku revoluciju na vlasti u borbi protiv „američke satane“ – simbola amoralnog, oneduhovljenog, perverznog, materijalističkog Zapadnog svijeta.
Tobožnja kampanja protiv islamskog terorizma, vođena gdje ga nije bilo, završila je likvidacijom moćnih, popularnih i otpornih lidera Sadama, Gadafija i Asada (u pokušaju), jer nisu legli na globalnu rudu, a bogatstvo lično i državno zaplijenjeno je u bankama SAD.
Irak, Libija, Sirija ostavljene su u haosu i siromaštvu. Što je najvažnije, ISIL je porušio spomenike prastare kulture kao čvrst dokaz o superiornoj civilizaciji, što stvara opasnu samosvjest i samopouzdanje u otporu.
Rusko azijatstvo, srpsko balkanstvo, mađarski ugro-finski korijeni, tursko maloazijstvo se takođe ne uklapaju.
Nisu li svima lijepo rekli: zaboravite (svoju) prošlost i okrenite se (američkoj) budućnosti, iliti – budite Indijanci da bismo mi bili kauboji.
Kinezi su sa druge planete i grade put svile kojim će svijet krenuti sa Zapada na Istok.
(Sveosrpskoj.com)
