Piše: Filip Rodić
Američku diplomatiju nikada nije krasila preterana delikatnost. Odnosno, budimo precizniji, od njihove pobede u Hladnom ratu je nije krasila ni najmanja delikatnost. To se može objasniti vrlo racionalno – pošto su izgubili jedinog istinskog rivala na svetu, jedinu ustavu za postizanje neograničene moći, izgubili su i razlog za navlačenje svilenih rukavica u međunarodnim odnosima. NJihov štap je postao toliko velika batina da je svaka šargarepa postala ne samo bespotrebna nego i smetnja.
Da Amerikancima fali talenta za diplomatiju zaključio je čak i Zbignjev Bžežinski, crni mag američke hladnoratovske spoljne politike i, bez ikakvog preterivanja, arhitekta sadašnjeg rata u Ukrajini: „Amerikanci moraju više značaja dati suptilnijim dimenzijama državne moći kao što su inovacija, obrazovanje, ravnoteža snaga, diplomatija i političko vođstvo.“ Dok je Vašington pažljivo sledio njegove smernice u domenu rata, to očito nije činio u spoljnoj politici. Šta je vidljivije u današnjoj američkoj spoljnoj politici – gornji citat, ili preporuka da ne postoji dovoljno veliko zlo s kojim se treba udružiti da bi se nadjačao trenutni rival, sadržana u pitanju: „Šta je važnije za istoriju sveta – talibani ili kolaps sovjetske imperije?“ Istina, strategija s talibanima (koje je u najvećoj meri stvorio upravo Bžežinski) donela je Vašingtonu kratkoročni uspeh, ali on im se za samo petnaestak godina vratio kao bumerang stvarajući mnogo kompleksniji problem od rivalstva s predvidivim faktorom kakav je jedna država, makar o njoj mislili i da je „Imperija zla“.
RAĐANJE PARIJE Kolaps američke diplomatije nećemo ilustrovati nekim primerom koji smo osetili na svojoj koži, nego jednim globalno znatno važnijim i po Vašington mnogo bolnijim koji dokazuje svu manjkavost odbacivanja diplomatije i igranja isključivo na kartu sile, odnosno gole oholosti. Američki predsednik DŽozef Bajden se 2020. osećao toliko moćnim u odnosu na Saudijsku Arabiju, a njen globalni značaj toliko potcenjivao da je u jeku predsedničke kampanje obećao da će od Rijada, jednog od dugogodišnjih najvažnijih američkih saveznika, napraviti „globalnog pariju“. Nije mnogo trebalo, svega dve godine, što se u istorijskim okvirima može nazvati gotovo „instant karmom“, da Bajdenu onaj kojeg je hteo da satre postane ključno važan. Nedugo po početku ruske Specijalne vojne operacije u Ukrajini, Bajden je, u martu 2022, zatražio od saudijskog princa Mohameda bin Salmana da poveća proizvodnju nafte kako bi zagorčao život Rusima. Ne zaboravljajući uvrede i pretnje, Bin Salman ga je glatko odbio rekavši da namerava da se drži dogovora s Moskvom o proizvodnji nafte postignutog u okviru inicijative „OPEK plus“. I nije se Bin Salman na tome zaustavio. Učinio je gotovo i sve drugo što je bilo potrebno da pokaže da mu više nije stalo do savezništva s Vašingtonom: od ponovnog uspostavljanja diplomatskih odnosa s američkim arhineprijateljem Iranom (i to pod pokroviteljstvom Pekinga), preko odluke da s Kinom trguje u juanima odbacujući doskora nezaobilazni dolar, do pregovaranja o ulasku u BRIKS. I onda se postavlja pitanje ko je zapravo na najboljem putu da postane „globalni parija“. Bajden ili Bin Salman? Vašington ili Rijad?
IGRA OHOLOSTI Ako je Bajden uspeo da napravi ovoliku istorijsku grešku i da od svoje zemlje verovatno nepovratno udalji jednog od najznačajnijih i najvažnijih saveznika, šta očekivati od njegovih činovnika? I šta očekivati u odnosu prema onima koji se baš i ne smatraju saveznicima i za koje se veruje da su odavno pretvoreni u „globalne parije“? Ništa osim sličnog, reći ćemo direktno, bezumlja, očigledno. Srbima je odavno jasno da od Vašingtona ne mogu očekivati nikakvu empatiju za svoje muke, ali su poslednji signali iz Amerike davali neku nadu u malo izbalansiraniji pristup u odnosu prema „Zapadnom Balkanu“, to jest „srpskom pitanju“ i njegovom najakutnijem delu – problemu na Kosovu i Metohiji. Nasuprot nadanjima mnogih da će krajnje sumanuto ponašanje lidera kosovskih Albanaca Aljbina Kurtija konačno izazvati neko reagovanje Kolektivnog zapada, to se nije desilo. Ta nadanja su, sasvim očekivano, pala u vodu. Ne pokazujući nimalo razumevanja za tešku situaciju u kojoj se nalazi jedan od dvojice ključnih ljudi za rešavanje tog spora – predsednik Srbije Aleksandar Vučić – glavni vašingtonski čovek za „region“ Gabrijel Eskobar i njegov Stejt department uspeli su da otvore novo poglavlje u bahatosti i verovatno ubiju i poslednju nadu kod onih Srba koji su verovali da od Amerike mogu očekivati trunku pravičnosti, a kod onih koji su s podozrenjem posmatrali kako se američki vojnici igraju sa srpskom decom u Leposaviću ojačaju uverenje da bi ti isti vojnici s podjednakom lakoćom sutra pucali u očeve te dece, ako ne i u njih same.
Eskobar je, naime, uspeo da u samo jednom nastupu zabije ekser u kovčeg dva vrlo važna segmenta „procesa normalizacije“ odnosa Beograda i kosovskih Albanaca. Prvo je otvoreno rekao da Vašington smatra da se takozvanim Ohridskim sporazumom priznaje „kosovska nezavisnost“, a onda je zatražio da trojica vagabunda koje Aljbin Kurti smatra policajcima, a koji su zalutali na teritoriju centralne Srbije, budu bezuslovno pušteni na slobodu. Svejedno je da li se izlanuo što se tiče tzv. francusko-nemačkog, odnosno evropskog plana, ili je namerno rekao da se radi upravo o onome što Vučić, a još važnije, ni srpski narod nikako ne mogu i neće da prihvate. Konačni efekat je da će svaki budući razgovor o tome biti još komplikovaniji. Time je i diplomatski pogrešno dao za pravo Vučiću što nije potpisao ni „evropski sporazum“, ni dogovor o njegovoj primeni, što su potvrdili i Kurti i albanski premijer Edi Rama, umesto da ga uverava u suprotno – da je plan po Srbiju bezazlen. Diplomatski to je više nego glupo, jer je u suprotnosti s onom Čerčilovom definicijom diplomatije: „Diplomatija je umetnost da kažete ljudima da idu u pakao, a oni vas pitaju za pravac.“ A možda i nije nesmotrenost. Možda je Eskobar namerno ubio evropski plan i objavio mu čitulju da bi ga nasledio neki drugi.
Druga stvar, insistiranje na oslobađanju trojice kosovskih policajaca, pokazuje da u očima Vašingtona Srbija i „Kosovo“ ne da nisu neravnopravni u korist Srbije koja je međunarodno priznata država i članica UN, ne da nisu ravnopravni kao „dve susedne države“ koje treba da „normalizuju“ međusobne odnose, nego da su neravnopravni na štetu Srbije, jer Vašington očito više značaja daje „kosovskom“ no srpskom ustavu i „kosovskom“ no srpskom pravnom sistemu. Vašington nikada nije sumnjao u ispravnost hapšenja mnogobrojnih Srba koje sad Kurtijevi specijalci po Kosovu i Metohiji love kao zečeve, ali sumnja u ispravnost hapšenja trojice lutalica naoružanih „kalašnjikovima“. Ne sumnja u ispravnost procesnih radnji „Kosova“, ali sumnja u ispravnost procesnih radnji državnih organa Srbije. Štaviše, i ne sumnja nego zna da tu ne može biti ništa kako treba, pa zahteva bezuslovno puštanje.
Na kraju, ta Eskobarova taktika bi možda i mogla biti kratkoročno uspešna. Ako se ima za cilj da se Srbija kao „remetilački faktor“ u očima Vašingtona unizi i rasturi, praćenje Kurtija na ratnoj stazi kojom se uputio može biti svrsishodno. Ali onda se vraćamo na onu mudrost nekadašnjeg prijatelja Osame bin Ladena Zbignjeva Bžežinskog da s istorijskog gledišta talibani nisu ništa spram rušenja sovjetske imperije. Međutim, istorija se ubrzala i vidimo da je Bajdenov bumerang sa Saudijskom Arabijom mnogo brže doleteo nazad od onog s talibanima. A novi, balkanski talibani, sigurno neće biti ništa bolji za Amerikance od onih avganistanskih, jer ko legne s mulom Omarom, probudi se s Bin Ladenom. S kime li će se probuditi onaj ko leže s Kurtijem?
