Piše: Emilo Labudović, izvršni direktor „Srpske kuće“
„Neko je oklevetao Jozefa K“!
Koliko je samo puta ova kultna Kafkina rečenica (zlo)upotrijebljena da bi dokazala ili prikrila nečiji grijeh, pribijanje na krst srama ili sudsku Golgotu po uzoru na onu Pilatovu. Kleveta, kao poslednji izraz ljudske nemoći, pakosti, zluradosti ili želje i potrebe za nečijom ekskomunikacijom ili eliminacijom, stara je koliko i ljudski rod i samo se kroz vrijeme presvlačila u razne odežde. A često je u „Jozefa K“ upirano prstom bez ikakvog zazora, bez maski i s neskrivenim ciljem.
Aleksandar Vulin je oklevetan za saradnju sa Rusima i stavljen na crnu listu neprijatelja američke administracije, za koju odvajkada važi nepisano pravilo da je onaj koji je za ili je uz Rusiju automatski protiv Amerike. Kažem, oklevetan, jer su se u prvom obrazloženju Vulinovog raspinjanja navodili veoma nečasni razlozi, obrazloženi djelatnošću iz sfere najcrnjeg organizovanog kriminala. Ali, kad je izostala očekivana reakcija zvaničnog Beograda, koji ne samo što nije bezglavo prihvatio američke insinuacije već je direktno ukazao da je riječ o kleveti u funkciji prikrivanja pravog motiva. Najdirektniji je bio predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić u čijoj su lakonskoj opservaciji da je „droga nađena u Bijeloj kući a ne kod Vulina“ sadržani svi odgovori na sve američke laži i klevete kojima Vašington i saveznici mu nastoje da ucijene Srbiju i natjeraju je da klekne na koljena.
Oni koji poznaju Aleksandra Vulina znaju da je on, prije svega, ni američki ni ruski nego – svoj. Čovjek čvrstih uvjerenja lijeve orjentacije i čovjek koji drži do riječi a to znači i do sebe. Dokazani patriota koji je interese odbrane državne časti i dostojanstva, slobode i nezavisnog puta Srbije stavio ispred i iznad svih svojih ličnih i političkih interesa. Kao dokazani patriota, Aleksandar Vulin nikada nije skrivao, prije svega, korektan stav prema Rusiji, njenom istorijskom odnosu prema Srbiji, njenoj pomoći u ključnim momentima, a njih je u proteklim decenijama bilo i previše. Iz tog ugla posmatrano, a pogotovo iz vizure već pomenutog američkog jezuitskog stava, Vulin bi se dao svrstati u ako ne ruske a ono svakako u proruske ljude. Ali, to ne samo da ne odgovara istini i otvorena je kleveta već predstavlja svojevrstnu uvredu i nipodaštavanje njegovog ličnog i političkog digniteta. Jer, Aleksandar Vulin je, prije svega i iznad svega, svoj čovjek i Srbin od glave do pete, sa svim onim što taj status znači!
Aleksandar Vulin, osim „grijeha“ prema američkom zahtjevu za unisono neprijateljstvo prema Rusiji, nosi još jedan, za „amere“ u ovom trenutku možda i teži: on je iz reda onih Srba sa dignitetom, ljudskim i političkim, koji čvrsto stoje uz predsjednika Vučića i njegovu državnu politiku. A to u Vašingtonu ne praštaju. Zato je, u arsenal pritisaka svih vrsta i boja na Srbiju i njeno nepriklanjanje evropskom puzanju pred Amerikom, uvršten i ovaj. Po principu da, kad već ne mogu naći mrlju u Vučićevoj biografiji i njegovim aktuelnim državničkim potezima onda valja što više ocrniti njegove najbliže saradnike. Jer, u našem narodu još uvijek je na cijeni ona: „s kim si, onakav si“
Reći za Aleksandra Vulina da je na strani Rusije nije ni laž ni kleveta, ali je samo pola istine. Jer, da ponovim: Vulin je na strani Rusije zato što je prije svega na strani Srbije, njenih državnih i strateških interesa, njene nezavisnosti i njene, ne na poslednjem mjestu, državne časti i dostojanstva. A Amerika od svih kategorija saradnika priznaje samo slijepe poslušnike, spremne da, kako je to svojevremeno formulisao njen bivši državni sekretar, Voren Kristofer, „u svakom trenutku izvrše svaki američki nalog“! Aleksandar Vučić i Aleksandar Vulin, očigledno, nijesu iz te kategorije.
Neko (a zna se ko) je oklevetao Aleksandra Vulina za ono što on nikada nije krio. Ali, s druge strane, Aleksandar Vulin veće priznanje i veću satisfakciju za ono što časno i patriotski radi nije mogao da dobije. Jer, očito je: neprijatelj ga mrzi ali ga još više cijeni, a oni domaći „branitelji“ američke vizije Srbije trebalo bi da znaju da su od američkih „neprijatelja“ u gorem i najgorem statusu samo američki „prijatelji“!
I još nešto: jedan od najprisutnijih i najotrcanijih narativa koji vašingtonsko – briselska administracija želi da nametne ovom prostoru jeste potreba da se po svaku cijenu spriječi „kancerogeni uticaj Rusije na Balkan“! Po definiciji, kancerogene materije (i njihov uticaj) su one koje izazivaju rak. Imao sam i imam čast da Aleksandra Vulina znam lično i da se sa njim par puta sretnem. I, mada pri sebi nisam imao Gajgerov brojač, nikakav drugi do ljudski i srpski „uticaj“ nisam osjetio. I zato, sasvim na kraju, jedno pitanje, ne toliko za Ameriku koliko za nas, Srbe: da li je posredni ruski, Vučićev, Vulinov, „maligni“ uticaj po Srbiju i Srbe opasniji od onog kojim su nas ne tako davno, neposredno, obilno i krvnički, „darivali“ naši američki „dušebrižnici i dobroželatelji“ kasetnim bombama i osiromašenim uranijumom, zbog čega smo, kad je riječ o oboljenjima od raka, na čelu Evrope?
Iz svega ovoga, „Srpska kuća“, a, ubijeđen sam, i svi časni Srbi, su uz dvojicu Aleksandra, a Vulinovo stavljanje na američku „crnu list“ čini čast i njemu i nama.
