Piše: Vladimir Pavićević, politikolog

 

Prošlo je skoro mjesec i po dana od parlamentarnih izbora i građani vide da danas Milojko Spajić nema u crnogorskoj skupštini većinu koja bi glasala za njegovu vladu. Građani se s razlogom i potpuno logično pitaju kako se to desilo da su pobjedničke poruke Evrope sad na izborima za manje od mjesec i po dana zamijenjene sumnjom u to da li će Spajić uopšte sastaviti vladu i hoće li biti izabran za predsjednika te vlade.

Ovim tekstom želim da ukažem autoritetima u pokretu Evropa sad, ali i u drugim pokretima i strankama koji sebe vezuju za ideale velike tridesetoavgustovske pobjede iz 2020. godine, na dvije napomene koje mogu koristiti za prevladavanje pozicije koja nas udaljava od formiranja dobre i stabilne vlade. Kritičke opaske ne treba da ljute one kojima su upućene, već bi valjalo da im posluže da još jednom razmisle da li su neki njihovi koraci mogli da budu bolji.

Prvu i ključnu grešku napravili su Milojko Spajić, Boris Pejović i Andrej Milović kada su odabirom načina na koji će početi razgovore o formiranju nove vlade jasno poručili da ih dominantno interesuje dovoljna većina od 41 poslanika u novom skupštinskom sazivu. Ko im je podvalio ili smislio tu veoma lošu, pokvarenu ideju? To je bila kardinalna greška i mnogi građani su se pitali kako to da Spajić i njegovi najbliži saradnici na umu nijesu imali iskustva vlade Zdravka Krivokapića, kojoj je, doduše silom prilika, prevagu donio svega jedan poslanik. Prevaga koju donosi jedan poslanik čini vladu slabom, lomljivom i to se sve dobro vidjelo na primjeru lošeg funkcionisanja Krivokapićeve vlade.

Spajić nije imao nikakvu potrebu da ide takvim, pogrešnim putem. Umjesto što je sužavao moguću podršku svojoj vladi na 41, Milojko Spajić je već u prvim danima nakon izbora trebalo da poruči da ga interesuje stabilna vlada koja bi okupila sve opcije koje vezujemo za tridesetoavgustovske ideale plus stranke nacionalnih zajednica. Išlo bi se, dakle, ka podršci 60 poslanika čime bi budući mandatar jasno ucrtao ideju da hoće stabilnu, snažnu vladu koja će se pune četiri godine mandata posvetiti reformama. Do proglašenja finalnih rezultata izbora trebalo je da je već okončao prvi zvanični krug razgovora sa predstavnicima svih tih grupacija i da ima što precizniji dogovor o strukturi i sastavu vlade i prije konstituisanja novog skupštinskog saziva.

Jasno mi je zašto Spajić nije išao tim putem. On nije čovjek politike, ne razumije još uvijek političku logiku i ne shvata kako funkcionišu parlamentarne demokratije. Ali nije jasno kako mu ljudi poput Pejovića i Milovića, koji poznaju politiku, nijesu sugerisali da razmisli o drugačijim koracima u prvim danima i sedmicama po održanim izborima. Kako to da mu najbliži saradnici nijesu objasnili da vlada koja bi imala ovakvu većinu samom Spajiću kao premijeru kasnije kada vlada počne da radi donosi podršku preko 75% građana, što ga u smislu legitimiteta izdiže i iznad postignuća koje je Jakov ostvario na izborima za predsjednika države?

Zaokret od puta ka slaboj vladi koju bi podržala minimalna većina prema putu ka stabilnoj vladi koju bi podržavalo između 54 i 60 poslanika je formula koja Spajiću obezbjeđuje izbor i dobar rad njegove vlade. Ako je Spajiću i društvu ova misao bila nedokučiva u prvih mjesec i po dana po održavanju izbora, građani se nadaju da će u naredna četiri mjeseca, koliki je maksimalni mogući period do izbora vlade, uspjeti da spoznaju sve prednosti i koristi koje taj put donosi i Evropi sad, i crnogorskoj politici uopšte i ogromnom broju građana Crne Gore.

Druga napomena tiče se sukoba između Milojka Spajića i Dritana Abazovića. Taj sukob treba prevazići otvorenim razgovorom i dogovorom o budućim odnosima dvije političke formacije.

I Dritan Abazović i Filip Adžić su Spajiću potrebni u novoj vladi zato što svi dobro vidimo da su i Abazović i Adžić pokrenuli najposvećeniju borbu protiv mafije u Crnoj Gori za šta čestitke stižu i spolja i iz Crne Gore. Uvijek neko može da prigovori da se moglo i više i bolje, da se potkrala i neka greška, ali niko ne može da kaže da ta borba nije pokrenuta i da nije posvećena. Uostalom, ko je taj crnogorski Eliot Nes koji bi se u sledećoj vladi bolje, efikasnije i uspješnije bavio borbom protiv mafije od Abazovića i Adžića? U ovom momentu nema takvog. Ako nemaš drugoga, prepusti onima koji su tu borbu počeli da je nastave i u novoj vladi.

Postoji i praktični razlog zbog kojeg je Spajiću bolje da Dritana ima uz sebe, nego van vlade. Iako veoma mlad, Dritan se pokazao kao jedan od najumješnih crnogorskih političara. Uz asistenciju Vladimira Jokovića i još nekih političara upravo je Dritan utabao put za političko penzionisanje Mila Đukanovića. Pa svi se sjećamo one Milove poruke da je za trideset godina prebacio preko glave mnogo ozbiljnijih protivnika od Dritana Abazovića. Pokazalo se da je u tom duelu Dritan ipak pobijedio Mila. I da ne staje, već da sada nastavlja svoju borbu sve dok se ne ostvari puna pravda.

Niko ne treba da ima dilema oko toga da je Dritan veoma ozbiljan političar i težak politički protivnik. Ne samo zbog toga, ali i zato Spajić ne treba da ga ima protiv sebe. Već treba da mu ponudi mjesto u vladi i da dogovore saradnju. I da Spajić bude prvi političar koji je DPS osamio u opoziciji, a u vladu uveo sve pobjednike od 30. avgusta i stranke nacionalnih zajednica. Tu političku pamet građani bi umjeli da nagrade.

Jedna rečenica se u političkim razgovorima često mogla čuti od izbora na ovamo – ako ne požuri da je formira, Spajićeve vlade neće ni biti. Zvuči efektno i kao da zaista odgovara prilikama koje imamo. Spajiću je, međutim, najpametnije da za trenutak zastane i da povodom definisanja nove vlade razmisli o jednoj poruci koju preuzimamo od antičkih uzora. Požuri polako. Ako sastavi dobru i stabilnu vladu, sastaviće je dovoljno brzo.

Tagovi

Pročitaj još

Kome smeta srpska trobojka?

Kome smeta srpska trobojka?
Odgovor gradonačelniku Cetinja

Odgovor gradonačelniku Cetinja
KODNE AKCIJE „86“ I „87“ Hibridno djelovanje!

KODNE AKCIJE „86“ I „87“ Hibridno djelovanje!