Piše: Dragoslav Bokan
Uzak put spasenja
Srpska diplomatska strategija je veoma uzak put između Scile i Haribde, nemila i nedraga – tanka crvena linija na kojoj se ne smemo okliznuti i skrenuti u već nam pripremljeno minsko polje.
To znači, konkretno, učestvovati kad god nas pozovu pripadnici „međunarodne zajednice“ (čitaj: političkog Zapada) i po svaku cenu održavati zadatu plesnu koreografiju u kojoj nas drugi uporno gaze po nogama, a mi vešto izbegavamo ovo neizbežno, zlobnjikavo saplitanje.
Otprilike kao kad su onoliki zatočenici sa Golog otoka morali da povremeno protrčavaju kroz „toplog zeca“ (kolonu naoštrenih Titovih batinaša i njihovih prinudnih pomoćnika, logoraša). Da bi preživeli i tako izborili šansu za stvarno bolju, a realnu i ostvarivu budućnost.
Samo je sve ovo sada mnogo licemernije i lukavo uvijeno u ukrasni papir jedva prikrivenih, skoro pa otvorenih ucena.
Neuspela „kupovina (naše) duše“
Nude nam dva velika Ništa (EU i NATO) za jedno celo Nešto (KiM), nešto njihovo Ružno (pokornost) za naše Lepo (slobodu)… i sve u tom smislu i pravcu.
Samo, za razliku od onog šarmantnog dečijeg zevzečenja iz davnih vremena („Na slovo, na slovo“), ovde nema ničeg simpatičnog za nas – osim krvi, znoja i suza, uz sve vrste nepravdi, maltretiranja i nasilništva (naravno „u rukavicama“, baš onako „džentlmenski & europski“).
A sve to, nažalost, ne možemo da izbegnemo, plaćajući greške i grehove naših prethodnika iz kuće Krsmanovića, avnojevskog Jajca, krvavog Lisičjeg potoka, partijskog Kumrovca, udbaških krvavih brigada, sa sastanaka u Karađorđevu i po štabovima starmalih pokvarenjaka iz „Otpora“…
„Mali“, a tako veliki koraci
Otud i tako maleni strateški prostor za našu državu sada i ovde, a posle svega što se desilo na našem strmoglavom skretanju sa širokog svetosavskog puta na jugoslovensku, titoističku i neskriveno autošovinističku stranputicu najnovijih vremena.
Zato ne smemo da ispraznom ratobornošću (bez stvarne spremnosti da se, posle vatrenih reči, ide do kraja) samoubilački provociramo situacije koje će nas još više ukopavati u živo blato naših serijskih i neizbežnih neuspeha. „Ko samom sebi jamu kopa, e taj ne samo da u nju upada, već se, posle, teško iz nje izvlači!“
Naša strategija
Moramo da strpljivo skupljamo poene, izbegavajući otvorenu borbu sa mnogostruko jačim neprijateljima. Treba da uporno skupljamo snagu za ne tako daleka, buduća vremena neizbežnih direktnih sukoba, suočavanja i konfrontacija.
I da, pritom, ne budemo nestrpljivi i isfrustrirani zbog ovakvog stanja stvari.
Sve se vraća, sve se plaća, i na zemlji kao i na Nebu. Pa nijedan od naših neprijatelja, niti izdajnika neće ostati bez kazne, to je sasvim sigurno (iako mnogima nevidljivo).
A najluđe je od svega to što Srbiju svi mogući i nemogući napadaju upravo zbog pokazane hrabrosti i čvrstine u neodustajanju od njenih (drevnih) zaveta, (večnih) principa i (aktuelnih) interesa.
„Mali pomaci“ su za nas – veliki, spašavanje žive glave na ramenima je neka vrsta čuda, a ovakvo održanje srpske pravdoljubivosti i slobodoljubivosti u narodu – uprkos svemu! – nešto prosto neobjašnjivo i nezamislivo spoljašnjem pogledu i „logičnoj analizi“.
Paradoks je neizbežni deo srpske realnosti, sa prkosom, inatom i ponosom.
Srbo-ugarski projekat
Sve se to najbolje vidi sa osmatračnice aktuelnih srpsko-mađarskih odnosa u zajedničkom (neformalnom) identitetu, po logici novoformirane „Srbo-Ugarske“ državne zajednice, a u neodustajnoj, ekonomsko-diplomatskoj i real-političkoj odbrani našeg suvereniteta.
I o tome iskreno svedoči naš prijatelj Peter Sijarto, ministar spoljnih poslova Mađarske, njihov, po mnogo čemu, „drugi čovek“ po moći i uticaju.
Ko ima oči, nek vidi, ko ima uši nek čuje!
A ko to ne želi verovaće, i dalje, u „današnje vesti“ globalističkih ispostava, u naručene, glupičaste i beskrvne analize… i tome slično učeno lupetarenje.
Napomena: Sadržaj teksta isključiva je odgovornost autora i ne odražava nužno stavove redakcije.
