Piše: Čedomir Antić
U Srbiji danas mnogi govore i pišu o sudbini pokreta “Mi – glas iz naroda”. Događaji u vezi sa ovim pokretom, njegov meteoriski uspon i raspad podstakli su me da ponovo razmišljam o našoj demokratiji.
Jedna grupa ljudi predstavila se ovdašnjoj javnosti preko režimskih medija i malih jutjub kanala. Ako ih je nešto spajalo, bio je to snažno izraženi patriotizam i jedan sasvim skeptičan pogled na sve ono što danas dolazi sa Zapada. Oni su većinom bili poznanici iz televizijskih studija, sasvim različitih zanimanja, interesovanja, znanja, sklonosti i ideologija. Teško da bi ovaj pokret prošao mnogo bolje od desetak sličnih, koje su talentovani pojedinici često u reprezentativnijim i većim grupama osnivali pred izbore, da im na čelo nije došao harizmatični prof. dr Branimir Nestorović.
Odranije poznat kao lekar, Nestorivić se od devedesetih kreće u političkim krugovima, menja političke opcije, ali je do nacionalne slave došao za vreme epidemije korone. Možda Vučićev režim nije najuspešnije odgovorio na epidemiju sa stanovništa zdravstvene struke (prvo su opasnost minimizarali, pa su raširili paniku, zloupotrebili su resurse kako bi sprovodili svoju populističku politiku, potom su iz političih razloga ukinuli mere, da bi ih nakon izbora vratili uz nove pretnje od kojih su odustali nakon prvog sukoba naroda i policije). Tamo gde je režim uspešno odgovorio – kad je reč o nabavci vakcina i respiratora – sve se pretvorilo u besramnu kampanju ličnog kulta jednog čoveka – predsednika republike. Ipak, Krizni štab Srbije, sačinjen je tada temeljno, pažljivo i precizno – po svim pravlima političkog marketinga. Bio je tu jedan dosadni stručnjak kompromitovan prilikom prethodne epidemije (2009) – dosadan kao smrt, namršten kao da je saznao da će umreti ponižavajućom smrću usled duge i teške bolesti, šarmantan kao poreska obaveza… Do njega je bila i ocvala, podebela lekarka do tada po zanimanju zamenica – za vreme korene je za ostarelo i provincijalizvano srpsko društvo postala pojam zgodnoće, a njeni do pucanja napeti odevni kompleti postali su umesto zbog snage konca cenjeni zbog elegancije. Tu je bio i Nestorović, sa osmehom Šon Konerija, rekao je na početku građanima da je vrus „smešan“ i da obavezno pođu u njegov epicentar Milano radi šopingovanja. Uskoro je morao da se ograđuje i poziva na svoju veliku karijeru i činjenicu da je pred penzijom. U štabu je, pored sve svoje kritičnosi prema epidemiji, ostao do novembra 2020., kada je cela priča manje-više bila gotova. Iz medija, posebno režimskih, više nije izlazio. „Namršteni“ je dobio viši čin u rezervi, „Lepa“ se petvorila u ministarku, Nestorović se premetnuo u licenciranu, tolerisanu opoziciju. Bio je protiv vladine politike a grdio je opoziciju. Ne bih nabrajao sve fenomenalne medijske ekskurse, olake ocene i podrške teorijama koje u nauci nemaju ni simboličnu potporu. Najznaimljivija mi je bila spremnost Vučićeve vlasti da u već na silu rascepkanu desnicu uvede i pokret MI – glas iz naroda. Uoči izbora nisu imali ravopravost u kampanji, ali ih režim nije ometao, nije ih harangirao preko medija i nije im osporio dotadašnji nivo makar ličnog nastupanja u medijima.
MI – glas iz naroda okupljen je oko poznanika, koliko god bili gadljivi prema žutima, među osnivačima je bio konvertirani poslanik zloglasnog SDU-a Žarka Koraća i bivši direktor Agencije za privatizaciju. Koliko god bili opori prema nasleđu komunizma tu im je bio jedan penzionisani general i dopisnik iz zapadne metropole. Ideologija pokreta bila je nejasna, maglovita. Osnivači su tvrdili da ispod šajkače okupljaju i osnažuju zapostavljeni glas prevarenog i izdanog naroda. Ipak, u strahu od (neproverenih) članova i verovatno (neprosvečenog i neposvećenog) naroda, pokret je funkcionisao na sporazumu unutar starešinstva – najuže grupe – sedmorice osnivača. Oni su sve vodili i o svemu odlučivali. Kada su na izborima dobili bezmalo 5% (ili 178.000) glasova birača, pa se pokazalo da sa 6 poslanika čine odlučujući tas u vlasti u Beogradu, sedmorica su se smesta posvađala sa političarem koji im je vodio kampanju u Beorgadu, pa su izgubili ključno dvoje odbornika. Uskoro je Nestorović otišao u Banjaluku, tamo je nastupio na konferenciji za novinare sa predsednikom Republike Srpske, kasnije se pohvalio kako ga je Dodik tada savetovao da ustroji klasičnu stranku i sebe postavi za predsednika. To je i odmah potom ultimativno i zahtevao na prvom sledećem sastanku starešinstva. U tome je bio promišljen i uspešan toliko da je njih petoricu odvojio od sebe. Napustio je sastanak zajedno sa Aleksandrom Pavićem i sada imamo dva pokreta MI-glas iz naroda. Poslanici su podeljeni 7:6, a odbornici su ravnomerno razdeljeni na čak tri dela – 2:2:2. Sve je propalo zato što je neko pogrešno procenio petoricu od šestorice ljudi sa kojima je ustrojio stranku koja je trebao da spase jednu naciju i državu. Kakvu pronicljivost, veštinu i moral da očekujemo od njega kada bi imao veću vlast? Da li bi se tako odnosio prema skupštini, sudu, vladi…? Ali nije to usamljeno u našoj najnovijoj tradiciji. Zar nije Slobodan Milošević stavljao sebe iznad suda i skupštine kada je „rešavao“ izbornu krađu koju je prethodno skrivio? Zar nije Zoran Đinđić pokušao da ukrade mandate stranci nosioca liste koja ga je dovela na vlast? Pa Vojislav Koštunica je sprečio stranačku kandidaturu čoveka koji nekoliko meseci ranije kao kandidat DSS-a dobio više glasova od stranke! Zašto je Đukanović naterao Crnu Goru da uđe u NATO protiv koga je bilo ¾ građana države? Kako je su to Vesna Medenica i Svetozar Marović mogli da budu kriminalci, a da Đukanović i danas bude na slobodi? Kako je to Zdravko Krivokapić mogao da glumi Hrista i određuje dvanaest aopstola (ministara) i vlada mimo koalicije koja mu je omogućila da bude poslanik, progorama koji je ranije prihvatio i malo se obazirući na skupštinu?
Iskustvo pokreta Mi – glas iz naroda otvara nekoliko bolnih pitanja. Srbija je balkanska država sa velikim i snažnim demokratskim tradicijama. Ona nije imala mnogo uslova za demokratiju, ali to je drugo pitanje. Srpski narod se za demokratiju i ustavnost izborio u Srbiji 1835., 1889., 1903., u Crnoj Gori 1905. i 1918. godine. Srbija i Crna Gora donele su demokratiju Južnim Slovenima ali i Albancima 1921. godine. Srbija je pomogla oslobođenje i Bugara 1862. i 1876. godine. Srpska opozicija jedina nije bila većinski nacionalna u Kraljevini Jugoslaviji. U Jugoslaviji je najveći broj birača bojkotovao izbore 1945. i glasao za Kutiju bez liste upravo u Srbiji. Beograd je bio prestonica disidentstva u SFR Jugoslaviji. Niti jedan jugoslovenski niti evropski narod nije imao tako veliki i snažan demokrati pokret za vreme rata, kako su to imali Srbi u Srbiji tokom poslednje decenije 20. veka.
