Piše: Kasper I
Godinama nam je uporno ponavljana ista priča: upiši fakultet, nađi kancelarijski posao, a zanat ostavi za one koji „nisu uspjeli u školi“. Roditelji su djecu gurali ka diplomama, zanatske škole su se praznile, a od majstora se pravio poslednji izbor umjesto prvog.
Danas ta priča doslovno puca po šavovima, i to ne zato što je neko odlučio da promijeni narativ, nego zato što je tržište samo izreklo presudu – i ona je potpuno suprotna od onoga u šta smo dugo vjerovali.
Moleri, auto-mehaničari, keramičari, vodoinstalateri i električari su danas među najtraženijim i najbolje plaćenim profilima na tržištu rada. Dobar majstor koji zna svoj posao lako dostiže, a često i premašuje, platu koju nudi prosječno kancelarijsko radno mjesto sa fakultetskom diplomom u opisu.
Oni koji rade privatno, sa svojom klijentelom i reputacijom, prolaze i mnogo bolje – čekaju se sedmicama, biraju posao, i diktiraju cijenu umjesto da je prihvataju.
Razlog je jednostavan: majstora nema dovoljno, a posla ima previše. Cijela jedna generacija zanatlija otišla je u potrazi za boljom platom, dok su mladi kod kuće, ubijeđeni da je zanat „niži“ izbor, radije birali fakultete koji im poslije ne garantuju ni približno toliku zaradu.
Oni koji su ostali više ne pristaju da rade za bagatelu – žele platu kakva se dobija za isti posao u razvijenijim evropskim zemljama, i sve češće je i dobijaju.
I tu dolazimo do suštine priče, jer činjenice zaslužuju afirmaciju, a ne čuđenje. Dobar moler koji zna da izravna zid do savršenstva, keramičar čija pločica sjeda kao salivena, ili auto-mehaničar koji na sluh prepozna kvar prije nego što dijagnostika bilo šta pokaže – to nisu „niži“ poslovi.
To je zanat koji se uči godinama, kroz greške, kroz hiljade ponovljenih pokreta dok se ne postigne preciznost. Takav rad zaslužuje platu dostojnu majstora, a ne džeparac koji se nekad podrazumijevao kao normalan za fizički rad.
Danas se vodoinstalateri i auto-mehaničari po plati porede sa profesijama koje su nekad važile za elitne, a na popravku se mjesecima čeka jer dobrih majstora jednostavno nema dovoljno.
To je snažna poruka mladima koji razmišljaju o svojoj budućnosti: dok se svijet uveliko brine oko vještačke inteligencije i automatizacije, čovjek koji rukama umije da napravi nešto opipljivo i trajno ostaje, i ostaće još dugo, nezamjenjiv. Nijedan algoritam neće okrečiti zid, zamijeniti kvačilo ili položiti pod u kupatilu tako da izgleda besprekorno.
Zato ovu promjenu treba pozdraviti, a ne posmatrati sa čuđenjem kao neku prolaznu anomaliju. Isplativije zanate prati i veće samopouzdanje generacije koja dolazi – mladi konačno vide da zanat nije usud nego prilika, da je alat u ruci jednako vrijedan koliko i tastatura, i da majstorska titula nosi ništa manje dostojanstvo od univerzitetske diplome.
Društvo koje pristojno plaća onoga ko mu popravlja krov, kola i zidove, gradi temelje za mnogo zdraviju ekonomiju od one koja zanat tretira kao nužno zlo.
Ako iz svega ovoga treba izvući jednu poruku, ona glasi: neka zanat konačno bude plaćen onoliko koliko vrijedi, a ne onoliko koliko je nekad „dolikovalo“ da vrijedi.
Majstori su predugo bili potcijenjeni, a njihove ruke su, čini se, tek sada počele da dobijaju platu kakvu odavno zaslužuju.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
