Piše: Kasper I
Postoji trenutak — svako ga je doživeo — kada čovek stoji pred odlukom i u sebi čuje dva glasa. Jedan kaže: budi pravedan, reci istinu, snosi posledice. Drugi šapuće: zaobiđi, sačekaj, iskoristi trenutak, i niko neće ni primetiti. Taj drugi glas retko dolazi obučen u odijelo zla.
Dolazi elegantno, gotovo pametno. I upravo tu, u toj tišini između dva glasa, živi najstarije pitanje etike: gde se završava mudrost, a gde počinje lukavstvo?
Nije slučajno što u narodnom govoru mudrog čovjeka često opisujemo kao „lukavog“, i obrnuto. Oba svojstva se rađaju iz istog dara — sposobnosti da se sagleda više od onoga što je pred nama, da se predvidi kretanje događaja, da se prepozna tuđa namjera pre nego što je izgovorena. Lisica u basnama nije glupa — naprotiv, ona je najpametnija životinja u šumi.
Problem nije u pameti. Problem je u tome čemu ta pamet služi. Mudrost i lukavstvo koriste isti alat — uvid, strategiju, sposobnost čitanja ljudi i situacija. Razlika nije u sredstvu, nego u smjeru u kojem je sredstvo okrenuto.
Mudar čovjek vidi širu sliku i uzima u obzir dobrobit svih koji su u nju upisani — sebe, drugoga, zajednice, budućnosti koja dolazi. Njegova pronicljivost je most: povezuje ljude, rješava sporove, čuva ono što je vrijedno čuvanja. Lukav čovjek vidi istu širu sliku, ali sebe stavlja u centar, a sve ostalo tretira kao materijal koji treba iskoristiti.
Njegova pronicljivost je nož — koristi se da se nešto odsiječe u njegovu korist, čak i kad to znači da će netko drugi ostati bez dijela koji mu pripada. Razlika se, dakle, ne vidi u trenutku kada je odluka donesena. Vidi se kasnije — u tome ko je, nakon svega, ostao siromašniji.
Ono što ovu granicu čini opasnom nije to što je nevidljiva — ona je, naprotiv, često sasvim jasna onome koji je prelazi. Opasnost je u tome što lukavstvo skoro nikad ne dolazi pod svojim pravim imenom.
Dolazi maskirano u riječi kao „realizam“, „snalažljivost“, „poslovni instinkt“, „tako to ovdje funkcioniše“. Čovjek koji vara sebe uvjerava se da je samo pametniji od drugih, a ne da je nekog prevario.
I tu je klopka: dovoljno je malo laskanja sopstvenom umu, dovoljno malo racionalizacije, i lukavstvo se obuče u odoru mudrosti — a mudrost, ako nije budna, može skliznuti u lukavstvo bez ijednog jasnog trenutka prelaska. Ne postoji alarm koji zvoni kad se granica pređe. Postoji samo osjećaj — onaj tihi, neprijatan osjećaj u trbuhu — koji većina nas nauči da ućutka.
Ako postoji jedan pouzdan test za razlikovanje ova dva svojstva, on nije intelektualan nego jednostavan: da li bi ova odluka podnijela svjetlo dana?
Mudar postupak se ne stidi javnosti — može se objasniti otvoreno, i onome koga se tiče, i onome koji ga presuđuje. Lukav postupak, čak i kad je tehnički zakonit, uvijek traži polutamu.
Traži da neko ne sazna, da se detalj ne pomene, da se stvar formuliše „diplomatski“ kako bi istina ostala nejasna. Drugi test: da li ova odluka nešto stvara, ili samo nešto preusmjerava u moju korist?
Mudrost obično proizvodi vrijednost — rješenje, mir, razumijevanje. Lukavstvo najčešće samo premješta vrijednost iz jednog džepa u drugi, i pri tome se pravi da je stvorilo nešto novo.
Živimo u vremenu koje lukavstvo često nagrađuje brže nego mudrost. Onaj koji „provuče“, koji „iskombinuje“, koji je „za korak ispred svih“ — često izgleda uspješniji od onoga koji je pošten, ali spor.
Ali ta nagrada ima kratak vijek trajanja. Lukavstvo se hrani povjerenjem drugih i, kad se jednom prepozna, to povjerenje se ne obnavlja lako. Mudrost, s druge strane, sporije se plaća, ali se plaća unazad — u obliku ugleda koji traje, odnosa koji ne pucaju na prvi udarac, i mira koji se ne mora braniti opravdanjima.
Na kraju, možda je najbolja definicija ova: lukavstvo pita „kako da pobijedim danas“, mudrost pita „kako da i sutra mogu pogledati u oči onima koje sam danas sreo“.
Linija između njih jeste tanka. Ali ono što je razdvaja nije debljina crte — nego iskrenost pogleda kojim je čovjek gleda.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
