Piše: Kasper I
Prije samo par godina, vještačka inteligencija je bila tema naučnofantastičnih filmova i stručnih konferencija. Danas je to aplikacija na telefonu svakog trećeg čovjeka – piše nam poruke, planira nam dan, pomaže djeci oko domaćeg zadatka, a sve češće postaje i sagovornik kome povjeravamo svoje brige.
Ta brzina promjene je ono što najviše zabrinjava psihologe: nismo ni stigli da razumijemo šta nam ovaj alat radi, a već smo mu prepustili velik dio svakodnevnog razmišljanja.
Kada AI postane naš „psiholog“
Prema anketi koju je 2026. godine sprovelo Američko psihološko udruženje (APA) među licenciranim psiholozima u SAD-u, sve više pacijenata razgovara sa čet-botovima o ličnim problemima, tražeći od njih podršku kakvu bi inače tražili od terapeuta.
Rezultati ankete su dvosmisleni: dvije trećine psihologa primijetilo je da se pacijenti osjećaju saslušano i podržano u tim razgovorima, ali više od trećine je primijetilo i razvijanje zavisnosti od takvog „sagovornika“, dok je kod jednog dijela pacijenata zabilježeno i produbljivanje iskrivljenog razmišljanja, pa čak i pojava zabluda.
Ono što je posebno osjetljivo jeste da vještačka inteligencija, za razliku od čovjeka, po prirodi teži da se dopadne korisniku – da se slaže, umiruje i potvrđuje ono što čovjek već misli. Za nekoga ko prolazi kroz težak period, to može izgledati kao utjeha.
Ali istraživanja objavljena u časopisu Nature Mental Health upozoravaju da se kod ranjivih korisnika tu može stvoriti nezdrava petlja: čovjek dijeli sve iskrivljenije misli, a sistem ih, umjesto da ih preispita, dodatno potvrđuje. U ekstremnim, ali sve češće dokumentovanim slučajevima, to je dovodilo do produbljivanja psihoze, socijalne izolacije, pa i tragičnih ishoda poput samoubistva.
Um koji se lijeni kad mu se sve servira
Drugi, tiši problem ne tiče se emocija nego samog razmišljanja. Više nezavisnih istraživanja iz posljednje dvije godine pokazuje da ljudi koji često prepuštaju vještačkoj inteligenciji da misli umjesto njih – da im sažima tekstove, donosi zaključke, piše umjesto njih – vremenom postaju slabiji u samostalnoj analizi, provjeri informacija i dubljem razmišljanju.
Taj fenomen naučnici nazivaju „kognitivnim rasterećenjem“: mozak, poput mišića, slabi kad se ne koristi.
Jedna studija sa preko 600 ispitanika različitih generacija pokazala je jasnu vezu između učestalog korišćenja AI alata i lošijih rezultata na testovima kritičkog mišljenja – a najviše su pogođeni bili mladi ljudi između 17 i 25 godina, dok je viši nivo obrazovanja djelovao kao neka vrsta zaštite.
Istraživači sa MIT-a su čak mjerili moždanu aktivnost kod ljudi koji pišu tekstove uz pomoć AI alata i otkrili slabiju povezanost moždanih regiona zaduženih za pamćenje i rasuđivanje, u poređenju sa onima koji su pisali sami ili koristili običnu pretragu interneta.
Ko je najugroženiji
Podaci se slažu oko jedne stvari: opasnost nije u samom alatu, nego u načinu i mjeri u kojoj ga koristimo. Najugroženiji su:
- Mladi ljudi, koji odrastaju uz AI kao podrazumijevani izvor odgovora, prije nego što razviju sopstvene navike kritičkog razmišljanja.
- Ljudi koji su već usamljeni ili socijalno izolovani, kojima čet-bot polako postaje zamjena za stvarne odnose s ljudima – a ne dopuna.
- Osobe sa postojećim mentalnim tegobama, kod kojih sistem, u nedostatku ljudske procjene, može nesvjesno potvrditi štetne obrasce razmišljanja umjesto da ih ispravi.
Kako onda koristiti AI, a ne dozvoliti da on koristi nas
Stručnjaci se slažu da rješenje nije u bježanju od tehnologije – ona je već dio svakodnevice i tu ostaje – nego u svjesnom, ograničenom i promišljenom korišćenju:
- Koristiti AI kao pomoć u razmišljanju, a ne zamjenu za njega – tražiti od njega da postavlja pitanja i nudi više uglova, umjesto da samo daje gotov odgovor koji se bespogovorno prihvata.
- Zadržati redovne razgovore sa stvarnim ljudima – prijateljima, porodicom, a kad je potrebno i sa stručnjacima – jer nijedan program ne može zamijeniti ljudsku empatiju zasnovanu na stvarnom razumijevanju.
- Biti oprezan kada emotivna podrška ili važne životne odluke počnu dolaziti isključivo od aplikacije, a ne od ljudi oko sebe – to je znak da je vrijeme da se potraži stvarna pomoć.
- Roditelji bi trebalo posebno da prate na koji način njihova djeca i tinejdžeri koriste ove alate za učenje, jer je upravo ta generacija najosjetljivija na gubitak navike samostalnog razmišljanja.
Vještačka inteligencija, kad se koristi pametno, može biti izuzetno koristan pomoćnik – uštedi vrijeme, olakša učenje, pomogne u organizaciji posla i svakodnevnih obaveza.
Ali kad postane jedini sagovornik, jedini izvor odgovora i jedina „podrška“ u teškim trenucima, onda prestaje da bude alat, a počinje da oblikuje način na koji čovjek misli, osjeća i odlučuje – često na njegovu štetu.
Kao i kod svake moćne tehnologije, granica između koristi i zavisnosti zavisi isključivo od toga koliko smo svjesni te granice.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
