Ikona Bogorodica Trojeručica je najpoštovanija ikona u Srba, jedna od najpoštovanijih u cjelokupnom hrišćanskom i pravoslavnom svijetu i najpoštovanija u Hilandaru. Dar Božji.
Ova sveta ikona Presvete Bogorodice bila je porodična dragocjenost svetog Jovana Damaskina. On ju je čuvao u ličnom paraklisu, u svojoj kući u Damasku, početkom osmog vijeka. Tada se cjelokupna Sirija nalazila pod vlašću Arapa – muslimana. Tadašnji kalif Damaska, prestonice Sirije, Valid (705–715), kao musliman, nije znao da uređuje vjerske poslove hrišćana Sirije. Stoga je u svojoj palati kao prvog savjetnika, za pitanja potčinjenog hrišćanskog stanovništva Sirije, zaposlio, tada još uvijek, svjetovnjaka Jovana Damaskina, poštujući ga zbog velikog obrazovanja i vrline.
Upravo u to vrijeme, dakle početkom VIII vijeka, pojavila se jeres ikonoborstva, sa središtem u Konstantinopolju. NJen pokretač bio je vizantijski samodržac Lav III Isavrijanac. Još uvijek svjetovnjak, Jovan Damaskin je, pokretan božanskom revnošću, iz Damaska progonio ikonobornu jeres, kako raznim pismima tako i riječima. On se na taj način pokazao kao pobornik i vatreni podržavalac poštovanja svetih ikona.
Obavijestivši se dovoljno o njemu i zamrzivši ga, ikonoborac Lav Isavrijanac izmisli jednu podlost protiv njega: pobrinuo se da dođe do jednog djela napisanog rukom svetog Jovana; zatim je svom povjereniku kaligrafu izdao zapovijest da do kraja nauči da oponaša način pisanja svetog Jovana, te da napiše jednu lažnu poslanicu. NJu je navodno svetitelj poslao samom autokratoru Lavu, podstičući ga da dođe i bez borbe zagospodari gradom Damaskom iz koga odsustvovaše kalif.
Ovu klevetničku i izmišljenu poslanicu Lav posla svom prijatelju, kalifu Damaska Validu (705–715), dodajući i svoje pismo u kome ga uvjerava u ljubav koju ima prema njemu. NJu je pokazivao i time što mu šalje poslanicu napisanu rukom Jovana, iz koje se, navodno, van svake sumnje vidi da je Jovan zavjerenik protiv Validovog kalifata.
Primivši i pročitavši poslanice, kalif povjerova u Lavovu privrženost i naredi, bez daljeg ispitivanja, da se odsiječe desna ruka Jovanova, koja je napisala navodnu poslanicu, i da se, za primjer svima, objesi na glavnom trgu Damaska. Zapovijest je izvršena odmah.
Kada se onaj dan približavao večeri, sveti Jovan je zamolio da mu se da odsječena ruka, pošto je već bila izvršena kalifova zapovijest. Držeći lijevom rukom odsječenu desnicu i spajajući je sa tijelom, on se moljaše klečeći cijelu noć pred ikonom Bogorodice. Molio je Presvetu Bogorodicu da ga iscijeli kako bi nastavio da piše o poštovanju ikona.
Poslije duže molitve, umoran od bola i muke, on zaspa na kratko. U snu ugleda Presvetu Bogorodicu živu na ikoni i ču kako mu govori da je ruka iscijeljena i da ne treba više da se žalosti. Samo treba da ispuni ono što je obećao, to jest da nastavi da piše u zaštitu svetih ikona.
Sveti Jovan se probudi i vidje zaista da je ruka njegova zdrava i da stoji na svom mjestu. Jedino na onom mjestu gdje je bila posjeklina ostade kao crvena nit, radi podsjećanja koliko na stradanje, toliko i na čudo Presvete Bogorodice.
Zbog radosti i blagodarnosti prema Bogorodici, sveti Jovan se potom postarao da na donjoj lijevoj strani ikone pripoji srebrnu ruku, sličnu odsječenoj, u znak sjećanja na čudo koje se dogodilo. Istog običaja se do danas drže pobožni i čudesno iscijeljeni hrišćani koji na svete ikone polažu različite zlatne ili srebrne predmete na kojima su predstavljeni neki od iscijeljenih dijelova ljudskog tijela.
Ikona je od tada dobila ime „Trojeručica“, budući da je sveti Jovan dodao treću, srebrnu ruku.
Poslije ovog čudesnog iscjeljenja, sveti Jovan odlučuje da napusti svijet i da se zamonaši. Vidjevši ga iscijeljenog, kalif je razumio dejstvo Božije sile i zatražio oproštaj za nepravednu kaznu Jovana. Najzad mu daje dozvolu da se udalji iz svijeta.
Sveti Jovan napušta Siriju i odlazi da monaški život provodi u čuvenoj Lavri svetog Save Osvećenog u Palestini. Pored njega je stalno njegova Dobrotvorka, Presveta „Trojeručica“.
Postavši monah, on od drugih otaca u Lavri saznaje da je sveti Sava Osvećeni, prije svog blaženog upokojenja (VI vijek), dao zapovijest da pored njegovog groba pričvrste njegovu „patericu“, to jest igumanski štap. On je prorekao da će u budućnosti kao poklonik u manastir doći jedan carski sin njegovog imena, to jest Sava, i da će, pri njegovom poklonjenju grobu, pričvršćeni štap pasti na zemlju.
NJemu je sveti Sava Osvećeni zapovijedio da se kao blagoslov da igumanski štap zajedno sa ikonom Bogorodice koja je čuvana u Lavri i koja se zvala „Mlekopitateljnica“.
Znajući za navedena proroštva svetog Save, sveti Jovan Damaskin je prije svoje smrti ostavio zavještanje da onaj carski sin, kao blagoslov, uzme i njegovu Bogorodicu „Trojeručicu“, zajedno sa igumanskim štapom i ikonom Bogorodice „Mlekopitateljnice“.
Poslije pet vijekova, 1217. godine, u Lavru kao prost monah i poklonik dolazi carski sin, sveti Sava, iz manastira Hilandara. Dok se on poklanjao grobu istoimenog svetog Save Osvećenog, igumanski štap je pao sa svog mjesta.
Iznenađeni, manastirski oci zatražiše da se obavijeste o nepoznatom monahu-pokloniku. Tako saznaše da se zove Sava i da je carski sin.
Sumnjajući, međutim, još uvijek i dvoumeći se da li da ispune zavještanje svog ktitora, svetog Save Osvećenog, oni vratiše igumanski štap na njegovo mjesto i ponovo ga pričvrstiše.
Sledećeg dana sveti Sava se pokloni i drugi put pred grobom, a igumanski štap opet pade. Tako se razrešila svaka sumnja i monasi odmah svetom Savi dadoše igumanski štap, ikonu „Mlekopitateljnicu“ i „Trojeručicu“.
Opremljen ovim trostrukim blagoslovom, sveti Sava odlazi iz Palestine i vraća se na Svetu Goru. U dvije kelije u Kareji, koje je sam podigao, on ostavlja igumanski štap i ikonu „Mlekopitateljnice“.
Igumanski štap, to jest „patericu“, ostavio je u keliji Preobraženja. Ova kelija i do danas nosi naziv „Paterica“. Tu se čuva igumanski štap svetog Save Osvećenog, prelijepo djelo umjetničke vrijednosti, urađeno u slonovoj kosti.
Ikonu Bogorodice „Mlekopitateljnice“ ostavio je, pak, u keliju svetog Save Osvećenog, gdje je postojala pećina u kojoj se on povremeno usamljivao radi bezmolvija. Ova kelija se nalazi u blizini Crkve Protata Svete Gore i zove se Isposnica (tipikarnica svetog Save).
U isposnici se drži poseban tipik koji je postavio sveti Sava, naročito za ovu keliju. Monah ili monasi koji žive u njoj ne treba da se zanimaju ničim drugim osim molitvom za cio svijet i da za dan i noć pročitaju cio Psaltir, a u toku jedne sedmice cjelokupno Četvorojevanđelje.
U isposnici do danas postoji ikona „Mlekopitateljnice“, postavljena s desne strane od Carskih dveri, to jest na Hristovo mjesto, što je jedinstven slučaj u cijelom Pravoslavlju.
Bogorodičinu ikonu „Trojeručicu“ sveti Sava je donio sa sobom u Hilandar. To je bio prvi dolazak „Trojeručice“ u Hilandar.
Poslije toga, sveti Sava, kao što je već rečeno, biva rukopoložen za arhiepiskopa Srbije (1219) i odlazi sa Svete Gore. „Trojeručica“ ostaje u Hilandaru do 1347. godine, dakle više od sto godina poslije prestavljenja svetog Save (1235).
Tada kao posjetilac na Svetu Goru dolazi srpski car Dušan. Nakon svoje posjete Hilandaru, prilikom odlaska za Srbiju, on kao blagoslov manastira uzima ikonu „Trojeručice“. Na taj način Bogorodica „Trojeručica“ odlazi u Srbiju.
Do kraja XIV vijeka ikona iz nepoznatog razloga i na nepoznat način prelazi sa dvora cara Dušana u vlasništvo manastira Studenice.
Ovaj manastir, kao i druge oblasti Srbije, početkom XV vijeka postaje meta napada turskih osvajača. Obaviješteni da Turci dolaze ka manastiru, monasi su se na brzinu postarali da spasu najvrednije dragocjenosti koje su imali.
Bogorodicu „Trojeručicu“ stavili su i učvrstili na samar jednog magareta, koje su pustili da ide kuda ga vodi volja Bogorodice.
I zaista, vođeno Presvetom Bogorodicom, magare je prošlo gotovo cijelu Srbiju i Makedoniju i došlo na Svetu Goru. Po zapovijesti Bogorodice, ono se zaustavilo nedaleko od manastira Hilandara.
Vidjevši i shvativši šta se događa, manastirski oci pohitaše i skinuše ikonu sa leđa magareta, koje je odmah potom palo mrtvo.
Tamo gdje je došlo magare sa ikonom, sazidano je pokloničko mjesto u spomen na taj događaj. Svake godine se vrši litija sa ikonom „Trojeručice“ od manastira do tog mjesta u znak sjećanja na dolazak ikone.
Tako je „Trojeručica“ toržestveno, sa psalmopojanjem i kađenjem, svečano došla i drugi put u manastir Hilandar.
Radi velike počasti, monasi su je postavili na gornje mjesto u oltaru saborne crkve manastira Hilandara. To se dogodilo početkom XV vijeka.
Mnogo kasnije, vjerovatno krajem XV vijeka, u manastiru se desio sljedeći događaj.
Iguman manastira je umro. Manastir se našao u teškoj situaciji u vezi sa izborom novog igumana. Tadašnji mnogobrojni monasi pripadali su različitim narodima. Bilo je Srba, Grka, Bugara i Rusa.
Grci su predlagali Grka za igumana zato što se manastir nalazi u grčkoj zemlji. Srbi su, opet, predlagali Srbina igumana zato što su ktitori manastira bili Srbi i što je manastir bio poznat kao srpski. Bugari su bili najbrojniji u manastiru i zahtijevali su svog igumana. Na kraju su i Rusi predlagali Rusa za igumana, jer je manastir tada bio darivan velikim darovima i novčanim sredstvima iz Rusije.
Pošto nisu mogli da se saglase između sebe, sama Presveta Bogorodica je riješila problem.
U toku jednog večernja jasno se čuo glas Bogorodice sa ikone da je ona igumanija manastira. Monasi su, svakako, čuli glas, ali mu nisu pridali poseban značaj.
Kada su drugog dana došli u crkvu radi jutrenja, monasi ugledaše ikonu na igumanskom mjestu. Misleći da je crkvenjak greškom iznio ikonu, oni je ponovo vratiše u oltar.
Međutim, sljedećeg dana, na jutrenju, opet vidješe Bogorodicu na igumanskom tronu.
Pretpostavljajući da je eklisiarh, iz njima nepoznatih razloga, učinio to djelo, monasi mu oduzeše ključeve od crkve, a vrata sami lično zaključaše poslije večernje, prethodno se uvjerivši da niko nije ostao skriven u crkvi.
Ujutro oni isti otvoriše vrata radi služenja jutrenja. Ikona Bogorodice je ponovo bila na igumanskom mjestu.
Tada su se konačno uvjerili da ona sama tako želi.
Dok su razgovarali o onome što se dogodilo, u manastir je došao jedan pustinjak, svima poznat po svojim vrlinama. On ih je obavijestio da mu se javila Bogorodica i rekla da monasima manastira kaže da od sada ona sama postaje igumanija manastira i da oni međusobno treba da se pomire.
Više ne treba da pokušavaju sa izborom igumana, niti da pomjeraju ikonu sa njenog igumanskog mjesta.
Monasi su poslušali volju Presvete Bogorodice.
Od tada do danas niko je nije pomjerio sa njenog mjesta. Ona se stalno nalazi na igumanskom tronu, na mjestu igumanije.
Od tada do danas svaki predstojnik i duhovni otac bratstva zauzima drugo mjesto, sa strane, pored ikone.
Jereji i, uopšte, svi monasi manastira prave poklone pred njom kao igumanijom manastira prije nego što započnu svoje služenje.
Tako je, dakle, Presveta Bogorodica „Trojeručica“ prihvatila „palicu“ manastira Hilandara i postala njegova ikona Zaštitnica.
Svi monasi koji se nalaze pod njenim „igumanstvom“ prihvataju je kao svoju Majku, Zaštitnicu i Utješiteljku u različitim teškim situacijama koje donosi monaški život.
Ikona „Trojeručice“ je veoma dobro očuvana stara ikona Bogorodice i ima izuzetnu izražajnost.
Lice Presvete Bogorodice je toliko blago, a njen pogled toliko mio, da pobuđuje na umiljenje one koji joj se poklanjaju.
Na ikonu je, radi zaštite i blagoljepija, postavljen zlatni okov koji ima pet hiljada utisnutih skupocjenih kamenova, kao i druge vrijedne predmete koje prilažu pobožni poklonici ili oni koji su doživjeli čudo od Bogorodice.
Razmere ikone su:
visina – 1,11 m
širina – 91 cm
Ikona je litijska, to jest odslikana sa obje strane. Na njenoj pozadini nalazi se predivna vizantijska ikona svetog Nikolaja.
Svake godine dvanaestog (dvadeset petog) jula svečano se vrši njen praznik.
Svenoćna toržestvena služba proslavlja čast i čuda Presvete Bogorodice „Trojeručice“.
