RAMPA SRBIJI U EU: Pokušaj Hrvatske da zamaskira sopstveni neuspjeh

Brojke razotkrile poražavajuće stanje: Dok njihova ekonomija tone, Vučićeva Srbija ide naprijed

Tekst zagrebačkog Jutarnjeg lista „Eurostat pokazao stvarnu situaciju: Hrvatska ima problem” navodi analitičare na zaključak da je blokada Srbije zapravo pokušaj da se zamaskira privredno usporavanje susjedne zemlje.

Hrvatska se svrstala među svega nekoliko država koje su se usprotivile otvaranju Klastera 3 u pristupnim pregovorima Srbije sa EU, uprkos stavu Evropske komisije da je Beograd ispunio uslove za taj korak. O motivima za takvu odluku ne treba više nagađati, jer su se hrvatski mediji potrudili da bez mnogo uvijanja kažu da je Hrvatskoj, čija ekonomija nezadrživo tone, veliki problem Srbija sa predsjednikom Aleksandrom Vučićem na čelu.

Zabrinjavajući podaci Eurostata o padu hrvatske industrije i rastu duga, o kojima piše i zagrebački Jutarnji list u tekstu „Eurostat pokazao stvarnu situaciju: Hrvatska ima problem”, navode analitičare na zaključak da je blokada Srbije zapravo pokušaj da se zamaskira privredno usporavanje Hrvatske i umanji značaj ekonomskih rezultata koje naša zemlja ostvaruje.

Takav spoj političkih poteza i medijskog narativa ostavlja utisak da pokušaji usporavanja evropskog puta Srbije nisu motivisani isključivo pitanjima iz pregovaračkog procesa, već prije svega nastojanjem da se umanji značaj ekonomskih rezultata koje Srbija ostvaruje, uz pokazivanje frustracije kod hrvatske političke javnosti, ocjenjuju sagovornici Kurira.

Frustracija

Stručnjak za državnu upravu Mihajlo Rabrenović kaže za Kurir da je Srbija demonstrirala i Hrvatskoj i drugim mnogo većim ekonomijama kako se upravlja državom, ekonomijom, javnim finansijama, investicijama i krizama.

„Sigurno je da u dijelu hrvatske javnosti i političkih struktura postoji izvjesna frustracija zbog toga što Srbija smanjuje ekonomski zaostatak i u pojedinim oblastima napreduje brže. To je utoliko upadljivije što Hrvatska raspolaže značajnim prirodnim i geografskim prednostima, pri čemu bi njeno primorje, primjera radi, moglo da predstavlja još snažniju odskočnu dasku za razvoj turizma, saobraćaja, energetike i ukupne privrede. Međutim, prirodni resursi sami po sebi nijesu dovoljni. Odlučujuće je kako se upravlja državom, ekonomijom, javnim finansijama, investicijama i krizama. Srbija je od 2012. godine započela proces fiskalnog oporavka, privlačenja investicija, izgradnje infrastrukture i postepenog poboljšavanja ekonomskih pokazatelja. Iako problemi nijesu nestali, rezultati pokazuju da su uspjesi jednog društva u velikoj mjeri srazmjerni kvalitetu državnog upravljanja”, objašnjava Rabrenović.

Glas bez uticaja

On napominje da ni članstvo u EU više nije samo po sebi garancija brzog rasta, niskog duga ili visoke zaposlenosti.

„EU ostaje važan politički i ekonomski partner Srbije, ali danas više nije jedina poželjna ili moguća razvojna perspektiva kao što je doživljavana prije nekoliko decenija. U promijenjenom, multipolarnom svijetu, za Srbiju je podjednako važno da razvija strateška partnerstva sa SAD, Kinom, Indijom i drugim velikim silama, vodeći prije svega računa o sopstvenim interesima. Zato vjerujem da ekonomsko nadmetanje i izvjesna nelagodnost zbog napretka Srbije sigurno imaju udjela i u protivljenju otvaranju Klastera 3. Ipak, bilateralni interesi i dnevnopolitičke predrasude ne bi smjeli da zamijene objektivne evropske kriterijume, posebno zato što Evropska komisija i dalje smatra da je Srbija ispunila mjerila i da je ovaj klaster tehnički spreman za otvaranje”, zaključuje Rabrenović.

I istoričar Ognjen Karanović naziva „frustracijom” sve ono što je Hrvatska radila da skrajne Srbiju sa evropskog puta.

„Kompletna hrvatska politička svijest i struktura hrvatske političke zajednice sazidana je na velikoj frustraciji. Jedan od njenih izraza je otvorena srbofobija koja je odavno prešla sve granice kolektivne psihopatologije. Svaki napredak Srbije i svaki ekonomski trijumf koji smo u proteklih 15 godina doživjeli, posebno u prethodnih nekoliko godina kada su globalni procesi, pa i regionalni, dobili na akceleraciji, izazvao je frustracije kod hrvatske političke javnosti. Te frustracije pažljivo usmjeravaju i njeguju hrvatske političke i nacionalne elite kako bi sopstveno političko tijelo držale u svojevrsnoj konzervativnoj izolaciji. U tom getu njihove nacionalne elite vide mogućnost da sopstveni narod drže permanentno u mobilnom stanju. Da li je takvo stanje hrvatskog društva njima potrebno zbog akutnih političkih potreba, kao što su izbori, ili je u pitanju nekakva šira aktivnost protiv konkretne države, nije toliko bitno. Njima je potrebno mobilno političko tijelo koje će neprekidno biti u stanju frustracije; ona će proizvoditi anksioznost, a anksioznost onda i agresiju, za koju se nadaju da im u datom trenutku može dobro poslužiti”, smatra Karanović.

Govoreći o odluci da blokira otvaranje Klastera 3, naš sagovornik kaže da su sve ove okolnosti opredijelile takvo ponašanje Hrvatske.

„Ali budimo realni, Hrvatska nije suverena država i ona o takvim strateškim pitanjima ne odlučuje, bez obzira na to što formalnopravno ima mogućnost da glasa u organima EU. Njen uticaj je zapravo beznačajan ili nepostojeći. Za takvo strateško pitanje, kakvo je otvaranje klastera ili evrointegracija Srbije, Hrvatska mora da pita svog velikog mentora u centralnoj Evropi”, naglašava Karanović.

(KURIR.RS)