PROFESOR KOJI UMJESTO RAZUMA NUDI MRŽNJU – KADA SE KATEDRA ODREKNE SVOJE MISIJE

Piše: Momo Joksimović, predsjednik Partije penzionera Crne Gore

Postoje riječi koje grade društvo i postoje riječi koje ga ruše. Kada takve riječi izgovori univerzitetski profesor, njihova težina postaje daleko veća od običnog političkog stava. Profesor nije samo građanin sa pravom na mišljenje – on je vaspitač generacija, nosilac znanja i moralnog autoriteta. Zato svaki javni poziv koji podstiče mržnju, netrpeljivost ili ličnu demonizaciju političkih protivnika predstavlja ozbiljan moralni i pedagoški promašaj.

Posebno je zabrinjavajuće kada se studentima i građanima upućuje poruka da pojačavaju mržnju prema predsjedniku Republike Srbije Aleksandru Vučiću. Bez obzira na politička opredjeljenja, demokratsko društvo ne smije prihvatiti da mržnja postane sredstvo političke borbe. Neslaganje je prirodno i poželjno, ali poziv na mržnju nikada ne može biti akademska vrijednost niti civilizacijski ideal.

Uloga univerziteta nije da proizvodi sukobe, već znanje. Profesor je dužan da studente uči kritičkom razmišljanju, argumentovanoj raspravi, kulturi dijaloga, toleranciji i poštovanju različitih stavova. Onaj ko sa katedre šalje poruke koje raspiruju netrpeljivost odriče se suštine profesorskog poziva. Akademska titula nije privilegija za širenje političke strasti, već obaveza da se javna riječ koristi mudro, odgovorno i u interesu društva.

Moralna odgovornost prosvjetnog radnika veća je nego kod većine drugih javnih ličnosti. Učitelj, nastavnik i profesor oblikuju ne samo znanje već i karakter mladih ljudi. Ako profesor umjesto razuma nudi mržnju, umjesto dijaloga netrpeljivost, a umjesto argumenata političku ostrašćenost, onda šalje opasnu poruku da je dozvoljeno omalovažavati čovjeka samo zato što se ne slažemo sa njegovom politikom. To nije obrazovanje – to je odricanje od najviših pedagoških i etičkih principa.

O političkom radu Aleksandra Vučića svaki građanin ima pravo da misli različito. To pravo je temelj svake demokratije. Ali isto tako, niko nema pravo da mržnju predstavlja kao vrlinu niti da je preporučuje mladim ljudima kao politički metod. Demokratija se brani institucijama, izborima, razgovorom i snagom argumenata, a ne emocijama koje vode društvenim podjelama.

Ne može se zanemariti ni činjenica da mnogi građani u politici Aleksandra Vučića prepoznaju konkretne rezultate. Izgrađeni su putevi, brze saobraćajnice, pruge, bolnice, škole, vrtići i brojni infrastrukturni objekti. Unaprijeđeni su pojedini segmenti zdravstvenog sistema, socijalne politike i položaja penzionera. O svemu tome može se raspravljati, analizirati i kritikovati, ali je neodgovorno negirati da značajan broj građana te rezultate prepoznaje i podržava. Upravo zato politička rasprava mora biti zasnovana na činjenicama, a ne na pozivima na mržnju.

Funkcija predsjednika države zaslužuje institucionalno poštovanje, bez obzira na to ko je obavlja. Kritika je legitimna, ali vrijeđanje, omalovažavanje i podsticanje mržnje prema predsjedniku znači i narušavanje ugleda institucije koju predstavlja. Ozbiljne države počivaju na poštovanju institucija, jer se njihovim urušavanjem ne slabi samo jedan čovjek već i povjerenje građana u državni poredak.

Građani imaju pravo na protest, na neslaganje i na slobodno izražavanje stavova. Ali jednako tako imaju obavezu da svoje političke ciljeve ostvaruju mirno, demokratski i u skladu sa zakonom. Najveću odgovornost u tome imaju upravo oni koji obrazuju mlade. Ako profesori izgube osjećaj za mjeru i odgovornost javne riječi, onda gubi i društvo.

I zato nije pretjerano reći da profesor koji podstiče mržnju iznevjerava svoju profesiju. On ne ruši samo ugled univerziteta već i povjerenje u obrazovni sistem. Katedra ne smije biti govornica političke netrpeljivosti, već mjesto gdje se brane istina, znanje, kultura i moral.

Udruženje građana „Vraneš“, kao i brojni građani koji cijene mir, stabilnost i međusobno poštovanje, s pravom izražavaju zabrinutost zbog ovakvih javnih istupa. Srbiji su danas potrebni mir, jedinstvo, institucionalna stabilnost i dijalog, a ne nove podjele i širenje političke mržnje.

Vrijeme je da se budućnost gradi radom, znanjem i odgovornošću. Srbiji su potrebni profesori koji će vaspitavati, a ne zavađati; političari koji će razgovarati, a ne podsticati sukobe; i građani koji će svoje stavove braniti argumentima, a ne mržnjom.

Samo društvo koje poštuje znanje, moral i institucije može biti snažno i stabilno. Samo sloga, rad, odgovornost i kultura dijaloga mogu biti put u sigurnu budućnost Srbije, Crne Gore i svih naroda Balkana.

Živjela Srbija!

Živjela Crna Gora!

Živjela Republika Srpska!

Neka žive mir, sloga i međusobno poštovanje među svim narodima Balkana i svijeta!

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)