Piše Darko Jovović
Ganut bratskom i ljudskom podrškom i ljubavlju brojnih prijatelja, poznanika i poštovalaca pisane riječi koju mi svih ovih godina pružaju za ono što sam decenijama pretakao na papir sa željom da kroz nanizana slova u različitim oblicima i formama i ja ostavim neki trag o nama podarenim ovim prostorima i vaktovima, osjećam potrebu da im se svima od srca zahvalim.
Ponosan sam što ste, Sabraćo moja draga, pokazali da je duhovnost koja je, uz neka Božija i sudbinska proviđanja, izbijala iz mog unutrašnjeg jeka, naslanjena na zavičajne gore, na nas onakve kakvi jesmo, na grumen rodne grude koja me je uputila u svijet snova i poezije naša zajednička priča.
Dugotrajni aplauz koji sam, od brojne publike, dobio na kraju Autorske večeri, upriličene nedavno meni u čast, u andrijevičkom Domu kulture, je najbolja potvrda za tako nešto.
Hvala vam što ste bili uz mene, tu na parčetu rodne grude gdje je riječ čovjek značila više od života, i gdje su se gorštaci, molitvom, radom i pregalaštvom, izborili za sopstveno spasenje, ostavljajući nam u amanet da čovjeka, u ovim otuđenim i surovim vremenima, svojim činjenjem, ne izbrišemo iz kolektivnog bića i želje da budemo ljudi.
Hvala vam i što dijelismo zajednički strah za naš opstanak na zemlji praotaca, kad nas je sve manje tamo gdje smo prvi put čelom na zemlju pali.
Hvala vam što ste uzvišenim riječima hranili moje slovne iskorake koje sam, nažalost, dojio gorčinom i žalom što nam neke druge sredine nude zalogaje spasa.
Neka mi ne bude zamjereno što sam te naše bolne istine sa kojima se suočavamo, srčanim nervom, kao opomenu, petakao na bjelini hartije.
No, u cijeloj priči postoji nešto čija nas vjekovna vaskrsnuća opominju i svjedoče da je ono od Boga dato neuništivo, a da smo mi, kao obični prolaznici, neko ko, zarad opšteg spasenja, to treba i da prepoznamo.
Zato hvala vam što ste podržali moja nastojanja da na parčetu hartije ostavim trag i svjedočanstvo da nas ima, da trajemo, da smo spremni na dostojanstvene podvige, praštanje i pomirenje, ali i na uzdahe prolaznosti sa kojima se čovjek rađa i umire.
No, svako podareno dobročinstvo traje koliko i pjesma, koliko i potreba da se pjesnik oglasi stihom. Bez obzira na brojne prepreke, nerazumijevanje, sujete, otklona od uzvišenosti i neprepoznavanja nas koji živimo i stvaramo u provincijama, Sabraćo moja draga, damari vaši usađeni su u moj iskreni zov kojim želim da dokažem da riječ, ipak, traje ispod komskih žila, zato vam do Boga blagodarim, jer bez Vas i mojoj poeziji bi bilo tijesno.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nyžno stavovi redakcije Borbe)
