Dvostruki aršini podgoričkih institucija: Kuka i motika na Marka Miljanova, a nije smetalo da 21. maj nezakonito dobije bulevar, trg i školu?

Inicijativa Savjeta Narodne biblioteke ,,Radosav Ljumović“ da ova kulturna ustanova ponese ime njenog osnivača, crnogorskog vojvode, književnika i gradonačelnika Podgorice Marka Miljanova nekoliko dana bila je u fokusu javnosti.

Dok se s jedne strane ukazuje na odredbu Statuta ove ustanove u kojoj se navodi da o promjeni naziva Biblioteke odlučuje upravo Savjet, iz podgoričke Skupštine i Ministarstva kulture i medija se pozivaju na Zakon o spomen-obilježjima, koji svojom sadržinom ne govori izričito o promjeni naziva javnih ustanova.

Da se zakon i crnogorski propisi očito vrlo selektivno tumače i to tako da svako misli da je u ovome „njegova zadnja“, najbolje svjedoči činjenica da iz Skupštine Glavnog grada poručuju da ona mora dati saglasnost nakon javne rasprave, iz Ministarstva kulture i medija da je njihovo aminovanje ključno za promjenu naziva, a sa treće strane – odluka Savjeta implicira da se oni vode mišlju da su nadležni da odlučuju o ovome.

Ipak, izuzetno je zanimljivo to što se i Skupština Glavnog grada i Ministarstvo kulture i medija nisu ni izbila ovako oglašavali, a na Zakon o spomen-obilježjima misteriozno zaboravili kada su je u pitanju podizanje spomen-obilježja referendumu o istupanju Crne Gore iz Državne zajednice, 21. maju.

Iako je Zakon o spomen-obilježjima jasan da od istorijskog događaja kojem se podiže spomen-obilježje mora proći minimum 50 godina, to ipak institucijama nije smetalo da 21. maj dobije školu u Staroj varoši, bulevar u Donjoj Gorici i Trg nezavisnosti u samom centru Podgorice.

Ovim se ne ulazi u opravdanost ili neopravdanost toga da se po 21. maju naziva ulica ili unstitucija, već u očiglednu neprincipijelnost kada je pozivanje na Zakon u pitanju. Dok na izričitu odredbu Zakona po kojoj nije prošlo dovoljno vremena od 21. maja da bi dobio spomen-obilježje ćute i podgorička Skupština i Ministarstvo kulture, istovremeno se hvataju za drugu odredbu istog Zakona za koju se ne može sa sigurnošću utvrditi da li je primenjiva u konkretnom slučaju.