„Crni đavole, brate moj, razaraj svetinje, i ja sam s tobom, nisi sam“: Satanistički stihovi Radosava Ljumovića jasan razlog zašto podgorička biblioteka treba promijeniti ime!

Polemika koja se digla oko promjene naziva Narodne biblioteke Radosav Ljumović očigledno ne jenjava. Dok jedna strana uporno zagovara tezu da neće dopustiti uz pro-komunističke usklike „No pasaran“ ipak je rijetko ko u potpunosti zašao u lik i djelo pomenutog Ljumovića kao i njegovom suštinskom književnom i pjesničkom doprinosu.

A ukoliko bi se pogledali stihove njegove najpopularnije pjesme „Crni đavole, brate moj“. Iako je Borba pisala da je Ljumović bio itekako priznati književnik i novinar i da je potrebno čuvati uspomenu na njega, postavlja se i pitanje – kakav je karakter pomenutih uspomena koje želimo sačuvati? 

Zanimljivo je da je u ovom trenutku rijetko ko upoznat sa pjesmom „Crni đavole, brate moj“ a koju je šturo prenio jedan crnogorski medij u tekstu koji se bavio biografijom pomenutog Ljumovića a koji će i Borba prenijeti. Međutim, nekako svi ostaju uskraćeni sadržajem te pjesme.

„Crni đavole, brate moj

Tebe su odavno prognali,

Dižu molitve za propast tvoju,

Niko se na te ne sažali

Pa naprijed, vuci prokletstvo i sram,

Razaraj svetinje, gasi dnevne luče. 

I ja sam s tobom, nisi sam,

Ne očajavaj, i mene tako muče,

Ne ropći – mi smo grešnici stari,

Al bar gospodari duha svoga!

Ako nas hule i muče, što mari!

Ta mi smo pljunuli na Boga.

Đavole crni, brate moj,

Vucimo kletvu i sram,

Nas su iz života prognali 

I ne tražimo niko da nas žali.

Jedan drugom pjevamo slavopoj,

Ne boj se druže, nisi sam!“

Ovo su stihovi pomenute pjesme. Moguće je da naša redakcija ne shvata ovaj komunističko-socijalistički pjesnički opus i da je ovo umjetničko izražavanje proslavljenog pjesnika. Ili je možda, samo možda, primjer satanizma i da ime ovog čovjeka danas nosi Narodna biblioteka?

Ko je bio Radosav Ljumović

Radosav Ljumović rođen je u Piperima početkom 20. vijeka, u selu Crnci, a školovao se u Podgorici i Peći prije nego što je studije prava nastavio u Beogradu. Još kao gimnazijalac pokazivao je buntovni duh – organizovao je učenički štrajk zbog kojeg je izbačen iz podgoričke gimnazije, a već u mladosti priključio se ilegalnom komunističkom pokretu, prenio je prije par dana portal CDM.

Književnim radom počeo je da se bavi još u školskim danima. Prvu i jedinu zbirku poezije, „Sutonski odblesci“, objavio je 1925. godine. Njegove pjesme bile su obilježene socijalnim motivima, ekspresionističkim izrazom i otvorenim buntom prema tadašnjem društvenom poretku. Najpoznatije djelo ostala je pjesma „Crni đavole, brate moj“, koja se i danas smatra jednim od prepoznatljivih primjera rane socijalne poezije u Crnoj Gori.

Osim književnosti, Ljumović je ostavio trag i u novinarstvu. Radio je u beogradskim listovima, među kojima su Pravda i Politika, pišući reportaže i tekstove o svakodnevnim problemima običnih ljudi. Bio je poznat po britkom jeziku, humoru i društvenoj kritici, često ukazujući na siromaštvo, nepravdu i zapostavljenost radničkih i prigradskih naselja. Smatra se jednim od pionira ulične reportaže, jer je među prvima svakodnevno razgovarao sa građanima i njihove priče prenosio čitaocima.

Njegov politički angažman obilježio je život. Zbog komunističke propagande više puta je hapšen i osuđivan na zatvorske kazne, a zatvore je izdržavao u Glavnjači, Sremskoj Mitrovici i podgoričkoj Jusovači.

Godine 1937. napustio je novinarski posao i otišao u Španiju, gdje se priključio Internacionalnim brigadama koje su se borile na strani republikanaca u Španskom građanskom ratu. U bataljonu „Đuro Đaković“ obavljao je dužnost političkog komesara, ali i ratnog reportera, pišući za brigadne listove i stvarajući poeziju inspirisanu ratnim iskustvima.

Poginuo je 1938. godine tokom Aragonske ofanzive, kod Morelje, u 36. godini života. Njegovo tijelo ostalo je u Španiji, a vijest o smrti u rodne Pipere stigla je tek nekoliko mjeseci kasnije.

Iako iza sebe nije ostavio obiman književni opus, nakon Drugog svjetskog rata komunisti su od Ljumovića napravili jedan od simbola antifašističke borbe. Gradska biblioteka u tadašnjem Titogradu dobila je njegovo ime 1959. godine, a dvije decenije kasnije u njenom holu postavljena je njegova bista. Biblioteka je kasnije objavljivala njegova sabrana djela, monografije i organizovala tribine posvećene njegovom stvaralaštvu.

… a ko je bio Marko Miljanov?

Kao prvi gradonačelnik Podgorice, Marko Miljanov ostavio je veliki pečat na život i razvoj sadašnjeg Glavnog grada Crne Gore. Njegovi vojni, državnički, a potom i kulturni doprinosi u borbi za slobodu načinili su ga simbolom postepene, ali sigurne transformacije Podgorice u grad kakav danas poznajemo.

Da je Marko Miljanov nastojao da promoviše pismenost, značaj čitalaštva, ali i samu bibliotečku djelatnost u Podgorici najbolje svjedoči činjenica da je upravo on utemljio bibliotečku i kulturnu djelatnost u sadašnjem Glavnog gradu Crne Gore. Marko Miljanov je prije 145 godina osnovao prvu gradsku biblioteku i čitaonicu, iz koje je nastala današnja Narodna biblioteka, načinivši je tako prvom i najstarijom institucijom kulture na tlu Podgorice.

Njegovi napori da kulturi da svoj maksimum nisu se zaustavili na osnivanju podgoričke biblioteke. Premda je počeo sa književnim stvaralaštvom u poznom životnom dobu, ono što je dao pisanoj riječi i kulturnom nasleđu velikih je razmjera. Njegovo svakako najpoznatije djelo „Primjeri čojstva i junaštva“ arhivar je domaćeg duha i veličanstven prikaz toga kako književno stvaralaštvo može biti čuvar narodnog predanja i istovremeno putokaz budućim naraštajima.

Uslijed svega ovoga, državnički, vojni, ali prevashodno kulturni dometi istorijske ličnosti kakva je Marko Miljanov neupitno zaslužuju da najstarija kulturna institucija u Podgorici – ustanova koju je on osnovao i to u gradu u kojem je bio prvi gradonačelnik, ponese njegovo ime. Odati počast zaslugama Marka Miljanova na ovakav način ne bi trebalo da ikome bude sporno.

Ideološke i koje god druge razlike su realnost i nešto što treba uvažavati, ali se one ne mogu miriti osobom koja je promovisala satanizam poput Ljumovića. A kako ih bolje pomiriti nego upravo sjećanjem na čovjeka koji je pisao i o pravoslavnom življu i o Arbanasima i muslimanima.