Granice Hrvatske drskosti

Hrvatske teritorijalne pretenzije prema Srbiji i Crnoj Gori postaju sve otvorenije i ultimativnije jer imaju moćne „sponzore“ koji su ih štitili i sve im opraštali, čak i ratne zločine i etničko čišćenje Srba

Raspadom bivše SFR Jugoslavije, u čijem razbijanju je ustaški pokret imao najaktivniju i takoreći presudnu ulogu, nova nezavisna Hrvatska dobila je teritorije koje nikada nijesu bile u njenom sastavu, ali to njima nije dovoljno, oni uvijek hoće još. Tako, iako su dobili i ono što nijesu mogli ni da sanjaju, drsko su pokrenuli pogranične sporove sa svim državama sa kojima se graniče, nastalim nakon raspada SFRJ.

Naravno da njihova „hrabrost“ i drskost u tom pogledu proizlaze iz aktivne uloge i strateških interesa zapadnih centara moći, prije svega u SAD, Velikoj Britaniji i tradicionalno u Njemačkoj, koje su smatrale da ono što svojim granicama poklopi nova nezavisna Hrvatska, koju su oni bukvalno i stvorili, ostaje definitivno i trajno pod kontrolom vodećih država NATO-a i EU.

To je razlog zašto je Hrvatska, nakon stravičnog perfidnog etničkog čišćenja i fizičkog progona i pogroma Srba, otimajući srpske teritorije i imovinu, i pored toga što ima neriješena granična pitanja, sa opterećenjem države koja i ne zna gdje su joj granice, bez ikakvog ispunjavanja definisanih uslova, bez problema i ekspresno primljena u EU i NATO.

Tako je Hrvatska, svjesna snažne podrške Zapada, sporne pogranične probleme nametnula Sloveniji, ali isto tako Srbiji, BiH i Crnoj Gori.

Pogranični spor između Hrvatske i Slovenije traje od raspada SFR Jugoslavije 1991. godine do danas i obuhvata kopnena i morska razgraničenja, od kojih je najznačajnije pitanje kontrole Piranskog zaliva i izlaza Slovenije na otvoreno more. Slična situacija je i sa Sarajevom i Banjalukom, gdje je ključna sporna teritorija područje Neuma i Malostonski zaliv, u stvari izlaz BiH na otvoreno more koji presijeca hrvatski saobraćajni koridor duž Jadranskog mora, a što Hrvatskoj „užasno smeta“. Međutim, sporni su i brojni drugi potezi na granici sa BiH dugoj 1001 kilometar.

Još neriješeno pogranično pitanje i spor između dvije „prijateljske“ države, Hrvatske i Crne Gore, vezan je za poluostrvo Prevlaka (rt Oštro) i pripadajući pojas na ulazu u Bokokotorski zaliv, gdje je sporno i kopneno i pomorsko razgraničenje.

Sporna granica između Srbije i Hrvatske nalazi se na rijeci Dunav u dužini od oko 140 kilometara. Stav Srbije je u skladu sa međunarodno usvojenim principima i zakonima da granica na velikim međunarodnim plovnim rijekama ide sredinom rijeke. To sada jeste i faktičko stanje granice na izuzetno značajnoj međunarodnoj rijeci Dunav.

Ali, gle čuda, Hrvatska insistira i drsko zahtijeva da granica treba da prati stare austrijske i ugarske katastarske knjige iz 19. vijeka (kada Hrvatska nije ni postojala), jer je rijeka mijenjala tok, pa su navodno neke hrvatske teritorije ostale na lijevoj, a srpske na desnoj strani Dunava.

Iako su sporne pogranične tačke za Sloveniju, BiH, Crnu Goru i Srbiju veoma važne i strateški značajne, a za Hrvatsku takoreći beznačajne, upravo ona na tome uporno insistira.

USTAŠKA „DUBOKA DRŽAVA“

U svojim procjenama još neostvarenih teritorijalnih pretenzija na Balkanu, koje snažno asociraju na strateške ciljeve ustaškog pokreta i sugerišu da je upravo ustaški pokret neka vrsta „duboke države“ nove nezavisne Hrvatske, hrvatski političari smatraju da će im jedino Slovenija biti veliki problem, a da će otpor drugih država u pograničnim sporovima slomiti pritiscima velikih zapadnih sila i klasičnim ucjenama.

Hrvatska očekuje da će joj snažno oružje u „disciplinovanju“ ostalih država, sem Slovenije, biti ucjena oko ulaska u EU i (ako je neko zainteresovan) u NATO, gdje Hrvatska kao članica ima pravo veta.

Zato nije čudo što su svojevremeno baš svi hrvatski političari (među kojima i nama dobro poznati i prisutni Tonino Picula) tako razmišljali i smatrali da će najveće probleme u rješavanju pograničnih sporova imati sa drugom članicom EU, Slovenijom. Jer jedino sa Slovenijom u eventualnoj arbitraži, kojom će naravno upravljati zapadni faktori, neće imati apsolutnu pristrasnost na svojoj strani kao kada su drugi u pitanju.

Od strane nekih slovenačkih političara svojevremeno je bilo energičnih i zaista neprijatnih zahtjeva prema Hrvatskoj koji se direktno tiču svih država nastalih raspadom SFR Jugoslavije.

Tako je Zmago Jelinčić u više navrata, još 2003. godine, kao predsjednik Slovenačke nacionalne stranke i kao član parlamenta Republike Slovenije, ali i Parlamentarne skupštine EU, javno iznio energičan zahtjev da se jadranska obala i ostrva podijele na sve države nasljednice SFR Jugoslavije.

Bila je to prava medijska i politička „bomba“ koja nije eksplodirala jer se niko, i baš niko u drugim državama nastalim raspadom SFRJ, pa ni u Srbiji, nije usudio niti smio da mu pruži podršku. Smatrao je da je podjela Jadrana izričita obaveza, kao što je to slučaj i sa zajedničkim zlatom, novcem i nekretninama bivše savezne države.

Svoju tvrdnju iznio je na osnovu pravnih argumenata, da u slučaju raspada primorske zemlje pravo na morsku obalu imaju sve novostvorene države. Iznio je i još dvije bitne činjenice protiv hrvatskog posjedovanja skoro cjelokupne obale i svih 1.000 ostrva. Prva je da u posljednja dva stoljeća Hrvatska nikada nije u svom posjedu imala jadransku obalu, a druga je – za Srbiju i Crnu Goru veoma važna – da je Italija, poslije Drugog svjetskog rata, bila primorana da na ime štete ustupi Jugoslaviji Istru, Zadar i ostrva. Za strahovita stradanja Srba Italiji su tada pripisani i zločini hrvatske vojske jer je NDH bila njihova tvorevina. Musolini im je nametnuo i „kralja“ Tomislava II, Italijana iz porodice Savoja. U ugovoru o miru doslovno je pisalo da Italija „ustupa teritorije Jugoslaviji“ – a ne Hrvatskoj (Službeni list FNRJ, br. 74/47).

Jelinčić se u svojim argumentovanim tvrdnjama pozvao i na Krfsku deklaraciju iz 1917. godine, odnosno na njen član 19, kada je Jadransko more bilo vlasništvo triju naroda – Srba, Hrvata i Slovenaca – i da je kao takvo trebalo biti podijeljeno nakon raspada Jugoslavije. Njegov stav je samo u Hrvatskoj izazvao nervozu, ostali su ćutali. Hrvatska je novinarskim pitanjima pokušala da sazna čime bi to Slovenija bila zadovoljna i kako da amortizuje ovu neprijatnu inicijativu.

Zmago se nije dao pokolebati sitnim ustupcima. Na pitanje da li bi Slovenija bila zadovoljna kada bi joj Hrvatska ustupila izlaz na međunarodno more u Piranskom zalivu, Jelinčić je odgovorio da ga ne zanima razgraničenje u jednom zalivu, nego pokreće pitanje sukcesije Jadranskog mora, i to je detaljno obrazložio:

„Granica na moru nije međunarodno određena i između Hrvatske i Italije nikada nije bilo granice. I BiH treba da dobije izlaz na more, a ne da kod Neuma ima bazenčić u kojem jedva mogu brčkati noge. I Srbija treba da ima izlaz na otvoreno more.“

Optužio je Hrvatsku za učešće u Drugom svjetskom ratu na strani Njemačke i Italije i dodao da Hrvatska još nije platila ratnu odštetu članicama antihitlerovske koalicije.

STRAH I STRATEŠKI INTERESI

Nije teško procijeniti zašto se niko iz drugih država nije pridružio Zmagovoj inicijativi. Svi su znali da nije u pitanju interes Hrvatske nego strateški interesi velikih zapadnih sila, a svi su bili pod kontrolom zapadnih centara moći koji su jednim migom mogli da ih ućutkaju. Bio je to jedan od istorijskih trenutaka koji je hrvatsko rukovodstvo vješto koristilo, ne samo za otimanje srpskih teritorija nego i za očuvanje postignutog. Nije im to bilo teško jer su imali moćne „sponzore“ koji su ih štitili i sve im opraštali, čak i ratne zločine i etničko čišćenje Srba. Sada su umislili, ili im je neko sa Zapada došapnuo, da dolazi još jedan povoljan istorijski trenutak da šire svoje teritorije i otimaju tuđe, što su oni „spremno“ dočekali.

Dugo je hrvatski politički vrh, koji je očito pod uticajem ustaškog pokreta bez obzira na to ko je trenutno na vlasti, čekao da iskoristi davno pripremljenu zamku za Srbiju otvaranjem dugoročnog spora nepriznavanjem granice na Dunavu. Zahtjev je aktivirao premijer Andrej Plenković bombastičnim izjavama na HRT-u. Iako je sama ideja suluda, umjesto da granica ide sredinom rijeke i ne ometa međunarodnu plovidbu, na čemu insistira Srbija, Plenković traži određene teritorije u Srbiji koje zahvataju djelove Apatina, Sombora i Bačke Palanke. Ne interesuje ga što bi granica u tom slučaju najmanje na osam mjesta presijecala Dunav i što bi brodovi na potezu od Mađarske do Bačke Palanke toliko puta prelazili iz Srbije u Hrvatsku i obratno.

Zašto baš sada Hrvatska drsko otvara to pitanje ako se zna da ni Baranja, sa kojom se sada na Dunavu graniči Srbija, nikada nije bila njihova, nego je to postala 1945. godine čudnom odlukom „Đilasove komisije“ i još čudnijim obrazloženjem – „radi lakšeg administriranja“ u FNR Jugoslaviji. U Kraljevini Jugoslaviji Baranja nije bila u sastavu Hrvatske, a sada ni to nije dovoljno, nego bi Plenković, u skladu sa starim ustaškim planovima, „malo preko Dunava“.

Iza ovog zahtjeva, koji Srbija ni u kom slučaju ne bi smjela da prihvati, kriju se daleko veće teritorijalne pretenzije Hrvatske vezane za Srem pa i Vojvodinu u cjelini. Zato je Hrvatska duboko upletena u podsticanje unutrašnje destabilizacije i izazivanje građanskog rata u Srbiji. Zato Hrvatska pravi antisrpske vojne saveze i ratne planove. Zato hrvatska Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) regrutuje i podržava agresivne separatističke grupe koje zagovaraju otcjepljenje Vojvodine od Srbije, da bi u slučaju masovnih sukoba i građanskog rata bili „spremni“ za akciju osvajanja novih teritorija.

Kompletna komplikacija oko granice na Dunavu vezana je za ovaj plan, a ne za 11.000 hektara zemlje koje pominje Hrvatska, pa ni toliko ako se odbije koliko Srbija, po njihovim računicama, ima u Baranji. Teško je provjeriti, ali ne bi bilo nikakvo čudo da su dijelom vlasnici ove zemlje Srbi koje su protjerali iz Hrvatske. Jer oni, isto tako drsko, na spisak nestalih za koje traže objašnjenje i odgovornost Srbije stavljaju Srbe koje su oni pobili. Čak nije u pitanju ni interes da Hrvatska u nekim djelovima toka kontroliše obje obale Dunava, pošto bi takvu privilegiju dobila i Srbija jer po njihovim „katastrima“ ima zemljište na drugoj strani rijeke.

Zato je važno raskrinkati njihovu podmuklu ideju da je u pitanju stvaranje izuzetno važnih vojnih pozicija za ostvarenje starih ustaških teritorijalnih aspiracija (do Zemuna). Forsiranje Dunava u borbenim uslovima za malu hrvatsku vojsku predstavlja nerješiv problem i zato to pokušavaju da riješe u miru. Žele ono što se u vojnoj terminologiji zove mostobran, u vojnom smislu uređene i utvrđene vojne pozicije s druge strane Dunava, a te prednosti u vojnom smislu ne treba ni objašnjavati. Da li to treba samo Hrvatskoj ili agresivnom dijelu Zapada koji kidiše na Srbiju, posebno je pitanje.

ĆORAK UCJENE I PREVARE

Gotovo je sigurno da ova vrsta ucjene i prevare prema Srbiji neće uspjeti. Mnogi Srbi će danas smatrati da nam Hrvati čine veliku uslugu ako blokiraju naš prijem u EU, a niko se ne bi ni usudio da planira i predlaže prijem Srbije u NATO, jer je to za Srbe bila i ostala zločinačka vojna alijansa. Tako Srbiju i Srbe hrvatske ucjene ovog tipa uopšte ne dotiču. Zašto bi nam to bilo važno kada Srbija ima brži ekonomski razvoj od većine država EU, a ovu ispolitizovanu ekonomsku uniju tek čekaju veliki problemi.

Situacija sa ucjenama „bratske“ Hrvatske prema Crnoj Gori sasvim je drugačija. Na stranu što je to za crnogorski državni vrh veliko neprijatno iznenađenje, ali su okolnosti sasvim drugačije i omogućavaju realizaciju hrvatskih interesa. Državno rukovodstvo Crne Gore ulazak u EU javno predstavlja kao „ulazak u raj“ i to je cilj kojem podređuju sve ostalo, pa i ekonomske interese koji su za njih posebno važni kada je u pitanju saradnja sa Srbijom. Hrvatska im je bila i savjetnik, i tutor, i vodilja „na evropskom putu“. Ako tu svoju „vitalnu“ ulogu prema Crnoj Gori sada žele da naplate teritorijom, Milovim milogorcima će teško pasti, ali moraće da prihvate cijenu. Crna Gora će ulazak u EU predstaviti kao vjekovni uspjeh, pa ako je cijena malo teritorije, nije bitno, ionako su teritorijalno mali.

Srbija jeste na evropskom putu, ali jasno vidi i alternativu, BRIKS, a i istorijski nije sklona prihvatanju ucjena i ultimatuma. To trenutno nije lako, ali istorijski gledano, uvijek se isplati.

(PECAT)