Mora li Crna Gora biti antisrpska!?

Piše Luka Kešeljević

Od Crne Gore nema manje države sa većom ponudom identiteta. Prva grupa su staromodni Srbi koji ne žele da unose nikakve novine nego se drže starine. Jednom riječju, odbacuju svaku mogućnost nacionalnog inženjeringa.

Drugoj grupi pripadaju Crnogorci koji tvrde da nemaju ništa sa Srbima. U tom nastojanju pokušavaju da stvore potpuno novi identitet sa novim jezikom i novom crkvom. Tako su proizveli i više nego što su im bile prvobitne namjere. Pa tu imate jotovanu i nejotovanu varijantu crnogorskog jezika, kao i nekoliko frakcija u crkvi. U trećoj grupi ili na trećem putu su oni koji pokušavaju da budu nešto između. Oni su malo Srbi, malo Crnogorci, Srbi – Crnogorci, crnogorski Srbi, srpski Crnogorci. Plasiraju često tezu da su Srbi i Crnogorci „dva oka u glavi“, a poznati su kao zagovornici dualističkog identiteta.

Identitet je po svom značenju jednakost sa samim sobom, to je samo-identifikacija, samo-određenje ili sebe-određenje. U to ulaze kategorije kao što su istorija, kultura, duhovnost i tsl. Dakle, u Crnoj Gori se od nečeg najprostijeg pravi zagonetka. Sve tri grupe, iako do te mjere suprotstavljene, imaju po nešto zajedničko. Prve dvije su u apsolutnoj suprotstavljenosti.

Naime, integralni Srbi se drže tradicije, prihvataju datost da je formiranje nacija završeno u Novom vijeku, dok druga grupa to odbija, pa je temelj njihove ideologije diktat sovjetske Kominterne, čije je odluke potvrdila nelegalna i nelegitimna odluka drugog zasijedanja AVNOJ-a u Jajcu, 29.11.1943. To im dođe kao temelj. Na tom temelju se pružaju zidovi i krov, koji su užurbano postavljeni u eri postmodernizma.

Tu je i paradoksalnost njenog postojanja, jer nacija je novovjekovna kategorija, dakle, nastala u eri modernosti, pa postmodernizam kao opoziv modernizma ne može nikako stvarati nacije. Izuzetak je na prostorima bivše Jugoslavije, gdje se ne samo utemeljuju nove nacije, već se iz decenije u deceniju mijenjaju čak i imena nacija i država. Tako je to kada se sa stanovišta postmodernizma pokuša razviti ideja modernizma. Tako to ispada kada se u nečemu kasni bar dvjesta godina. Integralni Srbi iz Crne Gore prihvataju tradiciju, ne uvode nikakve novine, nastavljaju kontinuitet, dok Crnogorci prave potpuni rez, istiskuju svaku povezanost sa srpstvom, selektivno upotrebljavaju istoriju, činjenice često izvlače iz konteksta. Te dvije grupe, dakle, nemaju ničeg zajedničkog, njihove vizije prošlosti, sadašnjosti i budućnosti su potpuno suprotne i te grupe samo su po tome identične što nemaju ničeg zajedničkog.Sada imamo, dakle, raspolućenu Crnu Goru. Kada se počne trećim ili srednjim (ni tamo si – ni ‘vamo si) putem koji zastupaju dualisti, stvar postaje još zamršenija i zagonetka veća. Tako iskaz: „Crna Gora je i crnogorska i srpska“ je ustaljeni primjer ni tamo si – ni ‘vamo si puta. Ovaj iskaz, očigledno, priznaje neki srpski element u Crnoj Gori.

Oni se često i formalno deklarišu kao Srbi. Međutim, sa srpstvom izjednačavaju crnogorstvo i time stvar čine neshvatljivom. Ne žele objasniti šta je tu crnogorstvo, a šta srpstvo. Implicitno ostavljaju da je crnogorstvo nacionalna odrednica, jer se dovodi u istu ravan sa srpstvom. Ako te kategorije nacionalno ne izjednačava, dualista odmah pada u svoju zamku, jer zaboravlja da Crnu Goru nijesu gradili i širili samo Crnogorci – ljudi iz Stare Crne Gore i da današnja Crna Gora nije isto što i Stara Crna Gora. Stoga on svoj stav treba da proširi da je Crna Gora ne samo crnogorska, već i hercegovačka, bokeška i starosrbijanska.

Dualista nije neobrazovan, niti neinformisan, već kada bi ovim elementima proširio stav, njegov sofizam da je „Crna Gora i crnogorska i srpska“ bi pao u vodu. Tu se vidi da je metoda njegovog dokazivanja identična Crnogorcima koji nemaju ništa sa Srbima.Dalje, opštepoznata je činjenica da su priznanju Knjaževine Crne Gore Hercegovci doprinijeli ništa manje od Crnogoraca. Dovoljni su primjeri: Grahovac, Muratovica, Duga, Vučji Do, zauzeće Nikšića. Dualisti, kao ni Crnogorci, Hercegovce ne pominju iz prostog razloga što to ugrožava samosvrhovitost crnogorske državnosti. Borbe su se vodile radi slobode i jedinstva srpskog naroda, a ne radi crnogorske državnosti i samobitnosti. Crnogorac to negira, a dualista prećutkuje, ali s istim ciljem.Dalje, da malo prođemo kroz frazu da iz Srbije ne treba „uvoziti“ srpstvo, jer srpstva ima u Crnoj Gori. Prvo, dualista ostaje dužan odgovor na pitanje: Ko srpstvo uvozi iz Srbije? Jesu li to pojedinci ili institucije?Drugo pitanje je: Šta znači uvoz srpstva iz Srbije?Pojam „uvoza“ srpstva iz Srbije i konstatacija da „Crna Gora ima dosta srpstva“ navodi na zaključak da srpstvo iz Crne Gore – naravno, samo po dualističkoj koncepciji – nije isto što i srpstvo kao takvo. Iz toga se zaključuje da crnogorsko srpstvo nije srpstvo, čim se ono omeđuje i čim se ne dozvoljava „uvoz“ srpstva. Potom, odakle to crnogorsko, autentično, izvorno srpstvo? Dualista naročito voli da govori o Kosovskom zavjetu kako je on autentično crnogorsko srpstvo. A odakle je Kosovski zavjet? Pa, sa Kosova, kako mu i ime kaže. A, gdje je Kosovo? Do pada pod tursku vlast to je bila srpska zemlja. I pod turskom okupacijom bilo je srpska zemlja. Od 1912, opet je u sastavu Srbije. Dakle, Kosovski zavjet kao temelj crnogorskog srpstva, ipak je „uvezen“ iz Srbije. Pardon, možda se sam uvezao. Kako na tom zavjetu počiva cio srpski narod, otpada priča kako je to „autentično“, posebno crnogorsko srpstvo.

Je li „uvoz“ srpstva iz Srbije u Crnu Goru jednosmjeran ili, ipak, dvosmjeran? Kako okarakterisati to što stoji Nјegošev velelepni spomenik između zgrada Filozofskog fakulteta i Rektorata u Beogradu? Da li je to „uvoz“ srpstva iz Crne Gore u Srbiju? Ako su se „Vučićevi“ Srbi drznuli da bez dozvole Crnogoraca i dualista „uvoze“ srpstvo iz Srbije, kako se onda neko drznu da u Srbiju „uvozi“ srpstvo iz Crne Gore?

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)