U Crnoj Gori se već duže vrijeme u javnosti otvara pitanje koliko je sistem krivičnog pravosuđa zapravo efikasan kada je riječ o osobama koje izbjegavaju izdržavanje kazne ili bjekstvom onemogućavaju organe gonjenja da sprovedu pravosnažne sudske odluke.
Suština dileme je u tome što trenutno ne postoji poseban, automatski mehanizam koji bi svako bjekstvo iz pritvora, kućnog zatvora ili neposredno pred sprovođenje kazne pretvarao u dodatni zatvorski staž. Drugim riječima, sama činjenica da je neko u bjekstvu ne znači da će mu se kazna automatski povećati samo zbog izbjegavanja pravde. U praksi, bjekstvo se najčešće procesuira kroz druga krivična djela, kao što su sprečavanje službenog lica u vršenju dužnosti, pomaganje bijegu ili druga povezana djela, ali to ne mora uvijek dovesti do značajnog povećanja ukupne kazne.
Zbog toga se u dijelu javnosti i stručnih krugova postavlja pitanje da li takav sistem stvara svojevrsni „rizični kalkulus“, u kojem se pojedincima u bjekstvu može učiniti da je pokušaj izbjegavanja pravde potencijalno isplativ: ako uspije bjekstvo, dobija se vrijeme, a ako ne uspije, posljedice nisu nužno drastično teže od prvobitne kazne.
Ova tema posebno dolazi u fokus kada su u pitanju visokoprofilni slučajevi i osobe koje su predmet potjernica ili optužbi za teška krivična djela. Među njima se u javnosti često navode i imena osoba za kojima se traga ili koje su povezivane sa organizovanim kriminalom, pa se tako ističe da su u bjekstvu Radoje Zvicer, Miloš Medenica i Lidija Mitrović. Ovakvi slučajevi dodatno pojačavaju percepciju da sistem ne odvraća dovoljno od pokušaja bjekstva.
Kada nastane zastara, bjegunci mogu slobodno da se vrate bez straha da će završiti u zatvoru
Kao ilustracija problema navodi se i nedavni slučaj hapšenja Aleksandra Šakovića, koji je, prema dostupnim informacijama iz postupka, krajem maja izbjegao sprovođenje u zatvor nakon što je policija došla na njegovu adresu radi izvršenja pravosnažne kazne zatvora. Takvi slučajevi ponovo otvaraju pitanje koliko brzo i efikasno sistem reaguje kada dođe do pokušaja izbjegavanja izvršenja kazne, kao i da li postoje dovoljno jake posljedice koje bi takvo ponašanje obeshrabrile.
U širem regionalnom kontekstu, praksa nije jedinstvena. U većini država bivše Jugoslavije i šire Evrope, samo bjekstvo iz pritvora ili izbjegavanje izdržavanja kazne obično se ne tretira kao automatsko produženje prvobitne kazne, ali se gotovo uvijek može pokrenuti novo krivično gonjenje zbog posebnih krivičnih djela povezanih sa bjekstvom ili ometanjem pravde. U nekim slučajevima to dovodi do dodatne kazne, ali ona zavisi od okolnosti, a ne od automatskog „produženja“ postojeće kazne.
Zbog toga se kao ključna dilema nameće pitanje da li bi Crna Gora trebalo da razmotri strožiji i jasnije definisan sistem posljedica za bjekstvo, kako bi se smanjio prostor za procjene da li je „isplativo pokušati pobjeći“, i kako bi se ojačao autoritet pravosnažnih sudskih odluka u praksi.
Kada nastupi zastara izvršenja krivične sankcije, u pravnom smislu prestaje mogućnost države da prinudno sprovede pravosnažnu kaznu zatvora koja je ranije izrečena. U takvim situacijama, lice koje je bilo u bjekstvu više ne može biti sprovedeno na izdržavanje te konkretne kazne, jer je nastupila zakonska zapreka za njeno izvršenje.
Upravo zbog toga se u javnosti često ističe da, nakon proteka roka zastare, bjegunci mogu da se vrate u Crnu Goru bez straha da će biti upućeni u zatvor po toj ranije izrečenoj presudi. Ipak, važno je napomenuti da zastara ne briše nužno sve pravne posljedice – u zavisnosti od slučaja, mogu postojati druga krivična djela ili postupci koji nijesu obuhvaćeni zastarom, ali osnovna kazna za koju je nastupila zastara više se ne može izvršiti.
