Kada pomislimo da od činjenice da se u zvaničnom nazivu jednog ministarstva u Crnoj Gori nalazi riječ „vanjski“ – potpuno neimanentna crnogorskom govornom području i crnogorskoj govornoj tradiciji, nema veće besmislice, velecrnogorski rodoljubi (ili neki drugi, takođe našem prostoru nepoznati ljubi) nas demantuju.

Poslanik Demokratske partije socijalista i bivši gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković nedavno je, prilikom svog obraćanja u Skupštini Crne Gore, upotrijebio izraz „domoljub“ koji nije po lingivističkom standardu ni službenog crnogorskog (za koji bi javnost inače pomislila da ga Vuković doživljava kao maternji), niti većinskog ali neslužbenog srpskog (za koji je, statistički, najveća šansa da Vukoviću bude maternji).

Potpuno uvažavajući Vukovićevo pravo da mu maternji jezik bude koji god on izabere, i uzimajući u obzir da ima pravo da nastavi praksu brojnih velikih imena iz svoje političke partije i promijeni maternji jezik, ili čak i nacionalnost, kad mu pređašnja više ne odgovara, ne može da nas ne začudi to što odjednom čujemo strane riječi u njegovom obraćanju.

Vuković je opisao situaciju u kojoj je navodno crnogorska policija izvela akciju usmjerenu na, kako je kazao, crnogorske domoljube. Što se tiče svih jezika regiona, „domoljub“ najviše upućuje na hrvatski jezički i govorni standard. Imajući u obzir Vukovićevo javnosti već poznato pozivanje na crnogorstvo, priznajemo da je u najmanju ruku čudno da upotrebljava hrvatsku riječ kao dio svog svakodnevnog govora.

Ovaj Vukovićev nastup sa sobom otvara i brojna pitanja poput toga šta uopšte Vuković podrazumijeva pod domoljubima, i da li je ovim htio da napravi liniju rascjepa između njih i crnogorske policije. Da li Vuković smatra da pripadnici crnogorske policije ne mogu biti famozni „domoljubi“ i kakva je to spremnost potrebna da bi neko od, kod nas odomaćenog naziva – rodoljub, najednom postao domoljub?

 

Tagovi