Piše Marko Kentera , nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Danas sam pročitao tekst jedne ugledne američke profesorke prava, Roze Bruks, o urušavanju međunarodnog pravnog poretka. Ona je, zabrinuto, gotovo hirurškom preciznošću, odgovornost rasporedila između Rusije, Sjedinjenih Američkih Država i Kine.
Meni je, međutim, već dugo jasno da nije dovoljno prekršiti tuđe pravo.
Poražavajuće je što je važnije ko o tome piše, ko određuje pravila tumačenja i koji (američki) mediji, pretraživači i portali oblikuju javnu percepciju.
Živimo u vremenu kada se istina mjeri isključivo političkom i fianansijskom pripadnošću izvora, pa su neke vijesti na Guglu, Jahuu, CNN-u i drugim istinoljubivim mjestima označene kao „potencijalna laž“, ili „vijest iz kineskih državnih medija“ a drugi, zamalo, kao sušta i jedina istina.
Decenijama postoje dvije vrlo opasne vrste kršenja prava i to one koje svi vide i one koja nam se poturaju, a mi se pravimo da su nevidljive.
Mnogo više od sadržaja pomenutog teksta Roze Bruks, koji je danas, ne slučajno, prenio lokalni portal, zainteresovalo me ono što je iz njega izostavljeno.
Kina je u toj analizi dobila mjesto na „optuženičkoj klupi“ uz države koje su posljednjih decenija vodile ratove širom svijeta, bombardovale suverene zemlje, rušile režime i prekrajale granice. Ne sporim da svaka velika sila nastoji da vlastite interese predstavi kao univerzalne vrijednosti međutim, meni je teško da ne primijetim da se pojedina kršenja međunarodnog prava nazivaju agresijom i zločinom, jer to jesu, dok se druga opisuju kao humanitarne intervencije, Milosrdni anđeli, odbrana demokratije ili zaštita međunarodne bezbjednosti.
Problem nije samo u kršenju prava i pravila, već u, nedvosmisleno, vrlo selektivnoj primjeni.
U „stručnim analizama“ vrlo često se namjerno izostavljaju Izrael i Velika Britanija pa i Holandija, Francuska i brojni drugi „čuvari“ međunarodnog prava?
Sve te ali i mnoge druge zemlje tumače međunarodno pravo kao švedski, balkanski ili blisko-istočni sto jer uzimaju ono što im tog trenutka treba a ostatak prepuštaju zaboravu koji, u vremenu u kome živimo, neminovno slijedi za par sedmica.
Svi u Boki i Crnoj Gori znamo da postoje države koje zbog kršenja međunarodnog prava bivaju sankcionisane i međunarodno izolovane. Isto tako, još bolje nam je poznato, da postoje i one kojima je dopušteno da ista pravila tumače kreativno, bez ozbiljnijih posljedica ili da ih ne tumače uopšte već da gaze svakog ko je slabiji a uglavnom svako jeste slabiji. Čini mi se da prava razlika nije u težini postupaka već u političkoj ili, prije svega, vojnoj i finansijskoj moći.
Nama u Boki, Crnoj Gori i Srbiji, kako sam rekao, takvi dvostruki standardi nisu nikakva novost.
Godinama slušamo lekcije o demokratiji od onih koji su bombardovali bez odluke Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, o suverenitetu od onih koji su ga drugima osporavali i koji su oteli dio teorije za šta cijenu danas plaćaju i o pravdi od onih koji su je svake druge decenije, u zadnje vrijeme i češće, pretvarali u instrument politike.
Licemjerje odavno nije vijest već pravilo življenja.
Za mene postoji još nešto što bi nas moralo zabrinuti mnogo više od trulih međunarodnih „arbitara pravde“ i njihovih promjenljivih i lažnih kriterijuma koji su uvijek na liniji ličnih interesa. Brine me stanje prava u našem sopstvenom dvorištu jer ga ne možemo pronaći.
Dok velike sile kroje međunarodni poredak gledajući samo svoje interese, domaći politički moćnici decenijama rastaču ono malo pravne države što nam je preostalo. Prvi su je iz države pretvorili u mafijaški poligon i privatizovali, drugi nastavili da je koriste kao partijski plijen. Razlike u retorici postoje, u šteti koju su učinili nesumnjivo, sigurno nisu isto, ali su rezultati često za sve nas mučno slični.
Danas sam čitao još jedan profesorski tekst – nijemi proglas direktora budvanske srednje škole, kome sam bio prva gimnazijska generacija.
Ne čuju ga, jer im je tako lakše, ni sugrađani, ni učenici i njihovi roditelji ni nadležne institucije.
Vukovićevi proglasi, koji pogađaju u srce sistema koji je sve više truo, i ta reakcija na ono što on radi, je najbolji primjer koliko nikog od nas ne interesuje sopstvena sudbina i koliko smo digli ruke od promišljanja da sami možemo nešto da promijenimo. Kako i ne bi kad se sudske odluke ignorišu ako nisu politički pogodne a institucije se razvlašćuju kada pokažu samostalnost.
Lokalne samouprave pretvaraju se u produžene ruke partijskih centrala. Zakoni se primjenjuju strogo prema nekim građanima, a fleksibilno prema privilegovanima i pripadnicima svake vladajuće partije.
Došli smo u stanje da više nije potrebno ukidati prava i slobode. Dovoljno je obesmisliti institucije koje bi trebalo da ih štite, u čemu smo uspjeli.
Nedavno sam pominjao jednog od osnivača Evropske unije, Žana Monea, koji je puno toga pametnog rekao a ovdje odgovara njegova misao koja otprilike kaže da ništa nije moguće bez ljudi ali ništa nije trajno bez institucija. Malo je ljudskih istina koje tako precizno opisuju stanje našeg društva jer društvo i država skoro da ne postoje jer ne postoje ni institucije.
Politička podobnost u Boki i Crnoj Gori više vrijedi od zakona. Bilo da govorimo o sudstvu, tužilaštvu, policiji, državnoj upravi ili lokalnoj vlasti, lojalnost je važnija od stručnosti, integriteta i odgovornosti. Zato se današnji profesorski proglasi čuju puno manje od vatrenih govora kupljenodiplomaša.
Upravo je odnos prema ljudskim, građanskim i privrednim pravima mjera civilizovanosti jednog društva.
Na tom ispitu, ali ni na jednom drugom za koji je potrebno regularno školovanje, ne stojimo dobro.
Negdje sam još u gimnazijskim danima pročitao da ljudska prava počinju blizu kuće, na mjestima koja često nijesu ni obilježena na atlasu svijeta. Kao stanovnik Crne Gore nisam siguran da mi je ni dan danas omogućeno da sasvim razumijem koliko je ta misao duboka.
Urušavanje prava u našem neposrednom okruženju, oko nas i u nama, je opasnije od mnogih velikih geopolitičkih rasprava koje svakodnevno pune naslovne strane. Nije presudno šta se događa na drugom kraju planete ako građanin u sopstvenom gradu ne može da ostvari zaštitu svojih elementarnih prava, a svojim očima gledamo da ne može, i da nikom ne pomažu ni sudske odluke ni nedvosmisleni javni interes ako tako odgovara „šerifima“.
Svaki Crnogorac zna da odavno nije najveći problem to što se pravo krši jer se ono kršilo u svim epohama i pod svim režimima.
Problem nastaje onda kad nas iz vlasti ubjeđuju da je kršenje prava vrlina. Kažu da je samovolja ustvari odlučnost a politički pritisak javni interes.
Građani Budve, Boke i Crne Gore smatraju, iz iskustva, da je zloupotreba institucija legitimni način upravljanja, samo je pitanje kako ući u grupu koja odlučuje i vlada.
Svakog dana gledamo situacije da kad se građanin zamjeri moćniku on ne gubi samo spor, iako mu to „ne gine“. Gubi posao, poslovnu priliku, ugled, pravo da bude saslušan ili da bude tretiran ravnopravno. Ono što gotovo sigurno gubi jeste povjerenje da pravo zaista postoji.
Dok nas svakodnevno ubjeđuju da se najveće prijetnje pravnom poretku nalaze na Bliskom istoku, Dalekom istoku ili u rusko-ukrajinskim ravnicama, predlažem da oslušnemo profesorove proglase i da pogledamo malo bliže, ispred sopstvene kuće.
Čini mi se da se najveće urušavanje prava ne događa na imaginarnim međunarodnim konferencijama. Odvija se na obližnjim šalterima, u svim lokalnim samoupravama Boje i Crne Gore ali i u sudnicama, državnim kancelarijama i hodnicima svake institucije koja vrši neke javne poslove.
Po mom mišljenju, odgovor na pitanje ko nas je doveo do ovakvog stanja ne može se tražiti samo na jednoj političkoj adresi.
Da li su odgovorni oni koji su nakon obnove nezavisnosti od države stvorili polumafijaški sistem privilegovanih i podobnih, pri tom sprovodeći prvobitnu akomulaciju kapitala? Ili oni koji su nakon avgustovskih promjena obećavali oslobođenje institucija a nastavili da ih podređuju partijskim interesima, zamalo skandalozno loše kao i oni prvi?
Prije nego što bilo šta počnemo mijenjati, ako ikad, moramo postati svjesni neprijatne činjenice da živimo u društvu u kom zakon nikad nije bio zaštita građanina, već sredstvo njegovog disciplinovanja. Dobro nam da to razumijemo pomažu poruke Tita i Rankovića o tom šta znači zakon za vlast.
Crnogorsko, ali i šire balkansko pravo, predugo služi sili umjesto pravu (ili pravdi). Sve je teže govoriti o pojedinačnim greškama, propustima ili lošim procjenama jer naš problem nije u izuzecima već u činjenici da je čitav sistem, ako ga još uvijek ima, postao greška.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
