Ovo pitanje danas postavljamo nadležnim institucijama, ali i cijeloj javnosti Crne Gore.
U predmetu u kojem je Osnovni sud u Podgorici već prepoznao potrebu zaštite i izrekao mjeru zabrane prilaska, nadležnim organima prijavljeno je njeno kršenje svega nekoliko dana nakon donošenja sudske odluke.
Mlada žena, koja je vjerovala da će joj odluka suda omogućiti makar minimum sigurnosti, ponovo je doživjela strah na svom radnom mjestu – mjestu na kojem bi trebalo da zarađuje za život, a ne da strepi za svoju bezbjednost.
Ne obraćamo se javnosti zbog medijske pažnje. Obraćamo se jer smo zabrinuti.
Zabrinuti smo jer smo se i ranije obraćali institucijama povodom ovog slučaja. Zabrinuti smo jer se, uprkos izrečenoj mjeri zaštite, pojavljuju nove okolnosti koje kod oštećene izazivaju strah, nesigurnost i osjećaj da je prepuštena sama sebi.
Nijedna žena ne bi smjela da se pita da li će joj se nešto dogoditi dok odlazi na posao. Nijedna osoba kojoj je država obećala zaštitu ne bi smjela da živi u uvjerenju da mora sama procjenjivati ozbiljnost prijetnje kojoj je izložena.
Posljednjih dana (a i godina) Crna Gora je svjedočila strašnim posljedicama nasilja nad ženama. Zbog tih tragedija danas ne smijemo govoriti samo o onome što se već dogodilo. Moramo govoriti i o onome što institucije mogu i moraju spriječiti da se dogodi.
Ne tvrdimo da će svaki slučaj završiti najtežim ishodom. Ne tvrdimo da je svako kršenje mjere uvod u tragediju. Ali znamo da svaka tragedija ima trenutak u kojem je mogla biti spriječena. Znamo da iza svakog teškog ishoda često ostaju pitanja: da li je neko ranije prijavljivao, da li je neko upozoravao, da li je neko mogao reagovati brže?
Upravo zato danas upozoravamo.
Svrha zaštitnih mjera nije da budu papir u sudskom spisu. Njihova svrha je da zaštite osobu kojoj je zaštita potrebna. Ako ona i nakon izrečene mjere nastavlja da živi u strahu, onda svi moramo postaviti pitanje da li sistem ostvaruje svoju svrhu.
Očekujemo da nadležne institucije hitno, temeljno i odgovorno ispitaju sve okolnosti ovog slučaja i preduzmu mjere koje smatraju neophodnim u skladu sa zakonom.
To duguju ne samo ovoj djevojci, već i svim ženama koje danas ćute jer nijesu sigurne da će ih neko čuti.
Odgovornost institucija ne počinje nakon tragedije.
Odgovornost institucija počinje onda kada žena kaže da se plaši.
