U okviru desete LiTeritorije, regionalnog književnog festivala KIC-a „Budo Tomović“, sinoć su se kroz razgovor i čitanja predstavili pisci Damir Šodan, Ljiljana Ćuk i Selvedin Avdić, uz moderaciju književnog kritičara Vladimira Arsenića.
Na početku razgovora, razmatrajući granice i slobodu koje određuju njegov rad, Avdić je istakao da su i novinarstvo i književnost sastavni dio njegovog života i rada, ali da književnost doživljava kao prostor potpune slobode u kojem ne pravi kompromise. Govoreći o novinarstvu, naglasio je da je danas teško sačuvati profesionalni integritet i dostojanstvo, te da mu je upravo očuvanje slobode i ličnog digniteta među najvažnijim vrijednostima kojima se vodi u svom radu.
Ljiljana Ćuk, koja se pored pisanja bavi i promocijom književnosti te predstavljanjem tuđeg rada na društvenim mrežama i u medijima, u odgovoru na pitanje šta za nju predstavlja sloboda i koliko taj posao utiče na njeno pisanje, kazala je da rad na promociji književnosti i predstavljanju tuđeg stvaralaštva zahtijeva poštovanje jasnih pravila, uz ograničen prostor za kreativnost.
Pojasnila je da joj je taj posao lakši jer mu može pristupiti objektivno, ali i da može jasno procijeniti kako najbolje predstaviti određeni sadržaj. Kada je riječ o pisanju, navela je da je ono znatno izazovnije i ličnije iskustvo, te da je prilikom objavljivanja druge zbirke svjesno odlučila da ne koristi svoja promotivna znanja kako bi vidjela prijem djela bez dodatnog uticaja autora, što joj je donijelo pozitivne i iznenađujuće reakcije publike i kritike.
Osvrćući se na položaj slobodnih umjetnika u Hrvatskoj i Nizozemskoj, Šodan je pojasnio da nema neposredno iskustvo slobodnog umjetnika u Nizozemskoj, jer je tamo radio kao prevodilac za Ujedinjene nacije i Međunarodni sud u Hagu. Ipak, ocijenio je da su umjetnici u toj zemlji dugo imali značajnu institucionalnu podršku, ali i brojne administrativne obaveze.
U Hrvatskoj je, kako je naglasio, položaj slobodnih umjetnika veoma različit i često nesiguran počev od onih koji uspijevaju da žive od svog rada do autora koji se suočavaju sa egzistencijalnim izazovima.
O tome da li se ikada osjećao poniženim zbog toga što je pisac, Avdić je odgovorio da nije imao takvo iskustvo, ističući da nikada nije gajio velika očekivanja kada je riječ o književnim priznanjima. Uz dozu humora primijetio je da se često nalazio među finalistima značajnih nagrada, ali rijetko među njihovim dobitnicima, zbog čega sebe radije opisuje kao „umalo nagrađivanog pisca“.
Avdić je govorio i o jednoj od svojih knjiga u kojoj je istraživao vezu između Zenice i njene željezare, naglašavajući da mu posebno znače reakcije čitalaca koji su u tom djelu prepoznali svoje porodice i sugrađane. Podsjetio je da su ranije publikacije o industriji uglavnom bile usmjerene na proizvodnju i kolektivna dostignuća, dok su radnici i njihove lične priče ostajali u sjenci.
Upravo zbog toga nastojao je da sačuva sjećanje na ljude koji su gradili fabriku, a kao najveću potvrdu vrijednosti svog rada naveo je zahvalnost građana čije je porodice pomenuo u knjizi.
U vezi s pitanjem položaja kratke priče u odnosu na dominantne književne forme, Ljiljana Ćuk je kazala da je pisanje kratkih priča za nju bilo prirodan izbor, a da je tek kasnije postala svjesna da tržište i izdavaštvo uglavnom favorizuju romane. Razumije, kako kaže, zašto čitaoci često biraju duže forme, ali da ne želi da svoj stvaralački put prilagođava očekivanjima tržišta.
Iako je svjesna da je kratka priča manje zastupljena u mainstream književnosti, dodala je da ostaje posvećena formi koja joj je bliska, ne isključujući mogućnost da se u budućnosti okuša i u pisanju romana.
Komentarišući položaj prevodilaca u vremenu sve intenzivnije upotrebe vještačke inteligencije, Šodan je ocijenio da se prevodilačka profesija nalazi u periodu velike tranzicije i da će AI vjerovatno preuzimati sve više tehničkih aspekata prevodilačkog posla.
Ipak, smatra da književno, a posebno pjesničko prevođenje, i dalje zahtijeva ljudski senzibilitet, dubinsko istraživanje i bliskost sa autorom i njegovim djelom. Ukazao je i na strahove od vještačke inteligencije, poručivši da tehnologija predstavlja izazov, ali da će se autentičan prevodilački rad još dugo razlikovati od onoga što mogu proizvesti digitalni alati.
U drugom dijelu večeri, Barbara Delać i Marija Vujošević izvele su poetsko-muzički performans „The Other is (not) Me”, koji je publici ponudio intimno i interdisciplinarno umjetničko iskustvo. Kombinujući poeziju, muziku, tjelesni izraz i video projekcije, autorke su istraživale složene odnose između identiteta, nasljeđa, slobode i međuljudske komunikacije.
Kroz dijalog i igru alter ega, performans je otvorio prostor za promišljanje o odnosu prema drugima i prema sebi, brišući granice između riječi, slike i pokreta.
