Usvajanjem Zakona o statusu potomaka Dinastije Petrović Njegoš, Skupština Crne Gore nije riješila samo pitanje statusa i imovine jedne porodice. Večerašnjim glasanjem otvoreno je mnogo dublje pitanje – odnos države prema sopstvenoj istoriji i odnos političke većine prema jednom od najspornijih istorijskih pitanja u Crnoj Gori.

Posebno zabrinjava činjenica da je u zakonskom tekstu ostala formulacija o „nasilnoj aneksiji“ Crne Gore od strane Srbije 1918. godine. Još više zabrinjava činjenica da su za takav zakon glasali poslanici Pokreta Evropa sad, Nove srpske demokratije, Demokrata i stranaka manjinskih naroda.

Drugim riječima, upravo oni politički subjekti koji godinama tvrde da žele pomirenje u Crnoj Gori, večeras su podržali zakonski tekst koji ostavlja jednu od najdubljih linija podjela u crnogorskom društvu.

Jer ako je riječ o „nasilnoj aneksiji“, postavlja se jednostavno pitanje – ko je izvršio tu aneksiju?

Ko je bio agresor?

Ko je bio okupator?

Ko je nasilno anektirao Crnu Goru?

Odgovor koji proizilazi iz takve formulacije vodi samo ka jednom zaključku – Srbija.

Upravo zato je nevjerovatno da su za ovakav tekst glasali i oni politički predstavnici koji decenijama govore o zajedničkoj istoriji Srbije i Crne Gore, o jedinstvenom kulturnom prostoru i o potrebi prevazilaženja podjela nastalih nakon referenduma.

Istorija se može različito tumačiti. O Podgoričkoj skupštini mogu postojati različiti stavovi. Mogu se voditi naučne, političke i društvene rasprave. Ali država ne bi smjela da kroz zakonske akte nameće jednu političku interpretaciju kao jedinu istinu.

Posebno ne interpretaciju koja za veliki broj građana predstavlja direktno optuživanje Srbije i srpskog naroda za događaje iz 1918. godine.

Tagovi