Medijski i politički projekat povratka Mila Đukanovića na javnu scenu, pokrenut usljed straha od međunarodnih istraga, donosi DPS-u duboku rekonfiguraciju, ali istovremeno daje neočekivanu stabilnost aktuelnoj vladajućoj većini.

Suočene sa povratkom simbola bivšeg režima, vladajuće partije zbijaju redove i lakše prevazilaze unutrašnje sukobe kako bi spriječile restauraciju stare vlasti, jer sada mnogo jasnije prepoznaju da im je najveći interes borba protiv tekovina Mila Đukanovića.

Njegov povratak u prvom planu potpuno ruši pažljivo građenu sliku o takozvanim „mladim i zdravim snagama“ koje su navodno reformisale partiju nakon 2020. godine.

Prisustvo starog lidera jasno pokazuje da su ta nova lica bila samo fasada, čime se obesmišljavaju svi pokušaji DPS-a da se javnosti i međunarodnim partnerima predstavi kao moderna, proevropska stranka bez tereta prošlosti.

Za samu Demokratsku partiju socijalista, Đukanovićevo prisustvo drastično smanjuje koalicioni kapacitet, jer većina aktera odbija saradnju sa osobom opterećenom optužbama za korupciju, šverc, ubistva, ekonomsko pustošenje, ali i progon neistomišljenika u kom su najlošije prolazili Srbi.

Ovakav radikalni povratak direktno ruši dugoročne planove „druge familije“ i koncerna Vijesti, koji su projektovali koaliciju između PES-a i takozvanog „reformisanog“ DPS-a bez Mila Đukanovića.

Sa druge strane, oživljavanje retrogradne retorike i dubokih referendumskih podjela izuzetno loše utiče na evropske integracije Crne Gore, skrećući fokus sa neophodnih reformi pravosuđa.

Dok Đukanović homogenizuje tvrdo biračko tijelo, od te polarizacije paradoksalno mogu profitirati subjekti poput Evropskog saveza, koji zvanično nisu za njegovo aktivno bavljenje politikom.

Tagovi