Na današnji dan daleke 1917. godine, u pet sati ujutru pogođen je francuski putnički parobrod „Italija”, nedaleko od Krfa. Bio je to jedan od mnogobrojnih koje su njemačke podmornice potopile u Jonskom moru, ali ovaj je ipak bio poseban jer se na njemu nalazio „pjesnik utopljenih duša” Vladislav Petković Dis.
Rođen je u Zablaću kod Čačka 1880. gdje i danas postoji njegova rodna kuća, ali je nažalost oronula. U sedmom razredu gimnazije u Čačku napisao je svoju prvu pjesmu „Na prozoru svijeća gori” i to na njemačkom jeziku koji jedva da je sricao.
Oslobođen je služenja vojske, pa je po preporuci prijatelja postao privremeni učitelj u selu pokraj Zaječara. Nakon dvije godine odlučio je da napusti posao i zaputio se u Beograd.
Niko nije htio da mu objavi prvu zbirku
Visok, mršav sa neobičnim brkovima i naočarima uklopio se u beogradski boemski život, a preživljavao je radeći kao kantardžija na savamalskoj trošarini, zatim od korekture i saradnje po dnevnim listovima, dok je njegova poezija nailazila na oštre kritike.
Prvu zbirku „Utopljene duše” Dis je objavio 1911. godine, a štampao ju je o svom trošku, jer nije bilo izdavača koji bi objavio poeziju pjesnika za koju je Jovan Skerlić tvrdio da „jeste jedna neuka i gruba imitacija”.
Drugu knjigu „Mi čekamo cara” završio je 1913, a njegovi kafanski prijatelji su govorili da bi bilo bolje da ju je naslovio „Mi čekamo para”. U ovoj zbirci pjesnik je nastojao da izrazi slavu svoje otadžbine, a njegove najpoznatije pjesme kasnije će postati „Tamnica”, „Možda spava” i „Nirvana”.
Na vjenčanje bez prstena
U braku je bio sa poštanskom službenicom Hristinom-Tinkom koja je odmah dobila mjesto u njegovim stihovima. Brak su sklopili na jutrenju u staroj Markovoj crkvi, odakle i potiče jedna anegdota.
-Venčanje? Bilo je za anegdotu, mada se preuveličava, naročito ono sa prstenom. Ja sam prsten bila zaboravila, a bez njega se nije moglo, pa je Disova sestra otrčala da ga donese. Doduše, kum je nudio alku od kišobrana, ali je pop objasnio da prstena mora biti… – kasnije je Hristina – Tinka ovako pričala o tom događaju. Imali su dvoje djece Gordanu i Mutimira.
Kasnije je Dis bio izvještač sa fronta u Balkanskim ratovima, za vrijeme Prvog svjetskog rata išao je sa srpskom vojskom, u kojoj su bila i tri njegova brata, i preživio je povlačenje preko Albanije, odakle je prebačen na Krf, a zatim je transportovan u Francusku gdje je pisao svoju posljednju zbirku pjesama „Nedovršene pesme”.
Utopljene duše
U povratku iz Francuske brod na kome je bio Dis pogođen je torpedom i počeo je da tone. Iako je navodno kapetan brod naveo na plitke vode, Dis se udavio zbog toga što je bio neplivač.
Vladislav Petković Dis danas ima svoje mjesto u skoro svim antologijama srpske poezije, a njegova pjesma „Utopljene duše”, objavljena 1911, za koju se kaže da je u njoj predvidio svoju smrt, završava se ovako:
„Gledeći dugo taj magleni veo, kamo se dani moji razasuše, širi se pokrov velik, prostran, beo, pod kojim leže utopljene duše”.
Gradska biblioteka „Vladislav Petković Dis” u Čačku organizuje tradicionalnu kulturnu manifestaciju „Disovo proljeće” i od 1964. godine dodjeljuje „Disovu nagradu”.
(Blic)
