Montgomeri rastavio studentski pokret u Srbiji na proste činioce: „Problem je što ne znaju šta će sjutra a to nije logičan pristup; Vučić je taj koji želi pregovore“

Bivši ambasador SAD-a u Srbiji i Crnoj Gori Vilijam Montgomeri u svom intervjuu Vijestima govorio je i o političkoj krizi u Srbiji izazvanoj studentskim protestima i iznio jedan jako zanimljiv, realan stav koji govori o karakteru političke scene u nama bratskoj zemlji.

Odgovarajući na pitanje kakav je njegov stav o vlasti Aleksandra Vučića u Srbiji te na pitanje da li misli da je pogriješio kada je kazao da su se bivši radikali reformisali, Montgomeri tvrdi da ne misli da je pogriješio te da kada jedna partija kada ostaje na vlasti duži vremenski period, povećavaju se šanse da favorizuju ljude koji su iz partije te da to vodi problemima.

Međutim, zanimljiviji dio intervjua ticao se čuvenog studentskog protesta a o čemu je Montgomeri imao dosta negativan stav, iako se studenti/blokaderi hvale sa podrškom sa svih strana u cilju rušenja vlasti u Srbiji.

„Problem s protestima studenata je što ne znaju šta će sjutra, šta ako Vučić padne, ko preuzima. Pričao sam s nekim liderima tamošnje opozicije i oni daju dječje, neozbiljne odgovore. Na primjer, jedan od važnijih vođa, veoma artikulisan tip, univerzitetski profesor, rekao mi je: “Nakon Vučića moramo ukloniti sve partije jer su sve korumpirane. Moramo promijeniti lidere svih velikih kompanija u Srbiji jer su i oni svi korumpirani. Moramo revidirati pravosudni sistem. Moramo promijeniti sve. Ali to nije bio logičan pristup. I ako primijetite, Vučić stalno govori: “Hajde da pregovaramo, hajde da čujemo šta želite.” A studenti nisu voljni da kažu šta žele. I mislim da je to problem. U Beogradu je sad nikad gora atmosfera, bar od kad ja pamtim“, naveo je Montgomeri.

Da bi se uopšte razumjela težina Montgomerijevih riječi, ali i aktuelna vlast i opozicija u Beogradu, mora se sagledati istorijski kontekst. Srbija je zemlja koja je krajem prošlog i početkom ovog vijeka bila na koljenima. Uništena NATO agresijom, osakaćena sankcijama, a potom dodatno dotučena privatizacijom tokom dvijehiljaditih, zemlja je bila svedena na ekonomsku koloniju i geopolitički otirač.

Transformacija koja je uslijedila pod palicom Aleksandra Vučića u analima regionalne politike ostaće upamćena kao uzdizanje feniksa iz pepela. Od bankrota do nikada većih stranih investicija, od urušene vojske do najmoćnije oružane sile u regionu, od diplomatske izolacije do države bez čijeg se potpisa i riječi ne može riješiti nijedno balkansko pitanje – to su opipljivi rezultati koji kroje svijest naroda, ali i stranih diplomata.

Montgomeri očigledno to odlično zna prilikom analize političkih procesa. Stoga se najbrutalniji i najopširniji dio Montgomerijevog svjedočenja odnosi se na ono što danas predstavlja najveću tragediju srpske opozicione scene: potpuni izostanak realne alternative i bježanje u čisti anarhizam.

Njegovo svjedočanstvo o susretu sa jednim od viđenijih vođa opozicije, artikulisanim univerzitetskim profesorom, ogoljava sav diletantizam onih koji bi da vode Srbiju. Predlog opozicionog prvaka da nakon Vučića treba „ukloniti sve partije, promijeniti lidere svih velikih kompanija i revidirati kompletan sistem odjednom“, Montgomeri je s pravom nazvao nelogičnim, dječjim i neozbiljnim.

Šta nam ovo govori kada se prevede na jezik realpolitike? Jednostavno daje problem da je poenta – rušenje, bez plana za dan nakon. Opozicija i razni protestni pokreti (bilo studentski, bilo ekološki) funkcionišu na bazi čiste negacije. Njihov jedini kohezivni faktor je mržnja prema Vučiću. Ova protestna ekipa očito nudi utopiju umjesto realnog programa, ali ta utopija nekako isuviše liči na anarhizam a imavši u obzir veliku podijeljenost u srpskom društvu, taj isti anarhizam može eventualno vratiti neke godine na koje Srbija ne smije niti može biti ponosna – na period bratoubilaštva 40-ih. Malo je reći da je na djelu strah od preuzimanja odgovornosti od strane srbijanske opozicije –  Kako i Montgomeri primjećuje, Vučić stalno nudi dijalog: „Hajde da pregovaramo, hajde da čujemo šta želite.“ Ali sa druge strane vlada muk, jer ulični lideri nemaju šta da kažu.

Pitanje koje Montgomeri postavlja: „Šta ako Vučić padne, ko preuzima?“, jeste ključno pitanje srpske političke jednačine. Kada strani faktori, ali i sami građani Srbije, uporede ozbiljnost Aleksandra Vučića sa neozbiljnim, „dječjim“ odgovorima salonskih ljevičara, profesora utopista i uličnih aktivista, izbor postaje lak. Narod ne želi kockanje sa sudbinom države koja se teškom mukom iščupala iz pepela.

Rezultat te opozicione neozbiljnosti je, kako bivši ambasador zaključuje, nikad gora i napetija atmosfera u Beogradu. Polarizaciju po ovome očigledno ne stvara vlast koja poziva na institucije, već manjina koja agresivnim metodama pokušava da nametne svoju volju, svjesna da kroz redovne demokratske kanale nema nikakvu šansu.

Vilijam Montgomeri je stoga svojom analizom potpisao političku presudu beogradskoj opoziciji. Srbija je previše propatila da bi danas svoju sudbinu predala u ruke ljudima čiji se program svodi na anarhistički reset sistema. Izjava bivšeg ambasadora je ogolila surovu istinu: Aleksandar Vučić u ovom trenutku nema realnu alternativu. On stoji kao bedem stabilnosti jer s druge strane nema političke zrelosti, već samo dječji snovi o rušenju države koja se tek uspravila iz krvavih 90-ih.