Američki diplomata i bivši ambasador SAD-a u Srbiji i Crnoj Gori Vilijam Montgomeri nedavno je dao intervju podgoričkim Vijestima gdje je govorio o mnogo tema koje se tiču političke vrhuške Balkana, a između ostalog osvrnuo se i na pitanje status Bosne i Hercegovine.
Na konstataciju ovog lista da politička situacija u BiH ali i na Kosovu i Metohiji ne funkcioniše te šta je bolje rješenje, Montgomeri je odgovorio:
„Problem je što bilo lakše kad su ti problemi bili živi, a SAD imale intenzivan interes da ih riješe uz pažnju tamošnjih lidera. Sad, na primjer, imamo Dejtonski mirovni sporazum u BiH. Promjena tog sporazuma zahtijevala bi jaku volju i podršku velikih sila. Ne znam da li je to moguće… Da sam mogao, prvo bih predložio tri entiteta u BiH. Entitet za Hrvate takođe, sa šestogodišnjim periodom. Nakon šest godina, ti entiteti bi imali referendum o nezavisnosti“, naveo je on za ovaj list.
Ova izjava se iapk ne može posmatrati kao usamljeno mišljenje Montgomerija. Ona dolazi u trenutku kada zvanični Zagreb, uz podršku uticajnih američkih konzervativnih krugova (poput Heritage Foundation), sve glasnije govori o ideji o trećem entitetu. Imavši tu činjenicu u vidu, prva i najvažnija poruka ove izjave jeste javno priznanje da je koncept centralizovane, unitarne Bosne i Hercegovine, kakav je forsiran od strane dijela zapadnih centara moći i političkog Sarajeva, ušao u slijepu ulicu. Montgomeri stoga u ovom intervjuu precizno daje dijagnozu da trenutni mehanizmi – ne funkcionišu.
Iz diplomatskog ugla, ovo otvara prostor za redefinisanje pregovaračkih pozicija. Godinama se svaki pokušaj zaštite izvornog Dejtona od strane Republike Srpske karakterisao kao „antidejtonski“. Kada američki diplomata predloži korak dalje – potpunu teritorijalnu i administrativnu reorganizaciju – to može takođe značiti da je u međunarodnim krugovima sazrela svijest da se stabilnost ne može održati prisilnim suživotom. Zvanično Sarajevo se nakon ovih izjava koje se sve češće mogu čuti u diplomatskim krugovima suočava sa novom realnošću u kojoj njihovi argumenti o „građanskoj državi“ gube težinu pred očiglednom nefunkcionalnošću na terenu.
Govoreći o predlogu o trećem (hrvatskom) entitetu, i pticama na grani je jasno da on direktno pogađa odnose u Federaciji BiH. Hrvati su kroz fenomen preglasavanja prilikom izbora člana Predsjedništva shvatili da gube institucionalnu bitku. Aktuelni događaji i konferencije u Zagrebu, na kojima se crtaju nove mape sa „Hrvatskom republikom“ unutar BiH, dokazuju da je hrvatska spoljna politika prešla u ofanzivu.
Šta je realan scenario na terenu?
Očigledno je da može doći do pravnog i političkog pritiska te da Hrvatska u ovom trenutku kao članica EU i NATO može da iskoristi diplomatske mehanizme kako bi blokirala evropski put BiH ukoliko se ne obezbijedi ravnopravnost Hrvata u BiH. Takođe, Hrvatska takođe može da posegne za mehanizmom blokade institucija te stoga unutar BiH može doći do potpunog zastoja u funkcionisanju ukoliko Hrvati odbiju da učestvuju u vlasti bez jasnih garancija o teritorijalnoj autonomiji.
Šta će biti sa Republikom Srpskom
Za Republiku Srpsku i srpski faktor u cjelini, najznačajniji dio Montgomerijevog plana je uvođenje šestogodišnjeg moratorijuma nakon kojeg bi, sudeći po njegovim riječima, uslijedio referendum o nezavisnosti. Ovo je prva jasna artikulacija modela „mirnog razlaza“ koja dolazi sa zapadne adrese.
Ipak, diplomatska realnost nalaže oprez. Republika Srpska u ovom procesu ima taktičku prednost jer podržavanjem hrvatskih zahtjeva za trećim entitetom zapravo brani princip federalizma i konfederalizma. Ako se Dejtonski sporazum otvori radi formiranja trećeg entiteta, Banjaluka automatski dobija puni legitimitet da postavi pitanje svog konačnog statusa. Međutim, realpolitika nas uči da bi sprovođenje referenduma o nezavisnosti u praksi izazvalo snažan otpor velikih sila (poput Njemačke i trenutnih struktura u Briselu) koje se plaše domino efekta na ostatak Balkana.
Šta ovo znači za buduće balkanske procese?
Izjava Vilijama Montgomerija je jasan signal da je vrijeme nametnutih rješenja i međunarodnog intervencionizma na Balkanu prošlo. Ovo je potvrda da se stabilnost regiona ne može graditi na ignorisanju interesa dva od tri konstitutivna naroda u BiH. Dok političko Sarajevo u ovim riječima vidi opasnost, a Zagreb priliku za oživljavanje svoje samouprave, srpska politika sa treće strane mora ostati odmjerena, diplomatski aktivna i fokusirana na očuvanje ustavnih nadležnosti Republike Srpske.
Balkan se očigledno nalazi pred novom fazom diplomatskog redefinisanja, gdje će politički preživjeti samo oni koji budu igrali hladne glave, bez maksimalističkih zahtjeva.
