Kada u jednoj državi budu osuđeni, optuženi ili procesuirani ljudi koji su godinama bili na vrhu pravosuđa, policije i bezbjednosnog sistema, onda više nije riječ o izolovanim slučajevima. Onda je riječ o ozbiljnom sistemskom problemu koji otvara pitanje kako je država funkcionisala decenijama unazad.

Crna Gora je posljednjih godina svjedočila scenama koje bi još prije deset godina djelovale gotovo nezamislivo. Nekadašnja predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica, bivši direktor ANB-a Dejan Peruničić, nekadašnji direktor Uprave policije Slavko Stojanović, bivši glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić i bivši visoki policijski funkcioner Zoran Lazović našli su se pod teretom ozbiljnih optužbi, sudskih procesa ili presuda.

I upravo tu dolazimo do ključnog pitanja koje danas sve glasnije postavlja javnost – ako su ljudi koji su godinama predstavljani kao stubovi sistema završili pod istragama ili optužbama, šta to govori o državi koja ih je birala, postavljala i predstavljala kao garant stabilnosti?

Jer nije moguće decenijama određene ljude predstavljati kao najpouzdanije kadrove države, a onda, kada sistem počne da se urušava, praviti se da niko nema političku odgovornost za njihovo postavljanje i dugogodišnje održavanje na funkcijama.

Sistem ili slučajnost?

Dugo se u Crnoj Gori stvarao utisak da su institucije stabilne, jake i evropski orijentisane. Međutim, kasniji događaji pokazali su da je značajan dio sistema bio mnogo više zasnovan na političkoj lojalnosti nego na stvarnoj institucionalnoj nezavisnosti.

Kada padnu ljudi iz vrha pravosuđa, policije, ANB-a i specijalnog tužilaštva, onda više nije moguće govoriti samo o pojedinačnim propustima.

Tada se otvara pitanje da li je država godinama funkcionisala kao zatvoren političko-bezbjednosni krug u kojem su ključne funkcije dobijali prije svega podobni, a ne nezavisni ljudi.

I upravo zbog toga danas veliki dio javnosti traži ne samo pravnu, već i političku odgovornost za stanje u kojem su se našle najvažnije državne institucije.

Slika jednog vremena

Sve ono što danas izlazi na površinu mnogi vide kao sliku jednog čitavog političkog perioda u kojem je država bila zarobljena partijskim, bezbjednosnim i interesnim vezama.

To je vrijeme u kojem su pojedinci godinama predstavljani kao nedodirljivi autoriteti sistema.

A upravo zato je današnji pad tih struktura toliko traumatičan za crnogorsko društvo.

Jer kada padnu ljudi koji su simbolizovali pravosuđe, bezbjednost i borbu protiv kriminala, građani prirodno počinju da postavljaju pitanje – ko je onda čuvao državu?

I da li je država bila institucija svih građana ili sistem pod kontrolom uskog kruga moći?

Gdje je politička odgovornost?

Možda i najveći problem Crne Gore jeste činjenica da se kod nas politička odgovornost gotovo nikada ne otvara do kraja.

Kada sistem funkcioniše – zasluge se preuzimaju politički.

Kada sistem padne – krivica postaje „lična“.

A upravo tu nastaje najveći paradoks crnogorske tranzicije.

Jer ako su decenijama isti politički centri odlučivali o ključnim kadrovima u policiji, pravosuđu i bezbjednosnim strukturama, onda je legitimno pitanje ko snosi političku odgovornost za posljedice takvog sistema.

To nije pitanje revanšizma.

To je pitanje političke logike i institucionalne odgovornosti.

Nezavisnost države i stanje institucija

Posebno je bolna činjenica što se sve ovo dešava nakon dvije decenije obnove nezavisnosti Crne Gore.

Jer nezavisna država nije samo zastava, himna i međunarodno priznanje.

Nezavisna država podrazumijeva nezavisne i kredibilne institucije.

A kada se ispostavi da su ključne institucije bile duboko kompromitovane, onda se otvara ozbiljna dilema koliko je sistem zaista bio demokratski i pravno stabilan.

Zato dio javnosti danas govori da su upravo afere iz pravosuđa i bezbjednosnog sektora možda najteži politički poraz modela vlasti koji je dominirao Crnom Gorom tri decenije.

Jer putevi, zgrade i politički marketing mogu ostati iza svake vlasti.

Ali stanje institucija ostaje najvažnije ogledalo jedne države.

Tagovi