XX godina nezavisnosti i 20 godina zarobljenog Tužilaštva: Sve kritičare nazivali državnim neprijateljima, danas su pred sudom zbog teškog kriminala i visoke korupcije

Crna Gora danas pred sobom ima možda najteže pitanje od svih koje je otvorila 21. maja 2006. godine: kako je država koja je obećavala evropsku pravdu završila sa najmoćnijim ljudima pravosuđa iza rešetaka, na optuženičkim klupama ili u bjekstvu?

Slika je gotovo filmska. Nekada neprikosnoveni vrhovi tužilačkog i sudskog sistema – ljudi koji su odlučivali o najvažnijim političkim i kriminalnim predmetima u zemlji – danas su simboli urušavanja institucija koje su morali da štite. Umjesto garanata zakona, postali su osumnjičeni ili osuđeni zbog sumnji da su zakon podredili centrima moći, političkim strukturama i kriminalnim klanovima.

Posebnu ironiju dvadesetogodišnje priče o crnogorskoj nezavisnosti predstavlja činjenica da su upravo oni koji su danas optuženi, osuđeni ili se nalaze pred sudovima godinama sebe predstavljali kao posljednje branioce države. Vesna Medenica, Milivoje Katnić, Saša Čađenović i Lidija Mitrović gradili su javni narativ u kojem je lojalnost njima i sistemu koji su predstavljali gotovo poistovjećivana sa lojalnošću Crnoj Gori. Svi koji su kritikovali pravosuđe, osporavali političke procese ili ukazivali na zloupotrebe često su označavani kao neprijatelji države, rušitelji nezavisnosti ili produžena ruka interesa koji žele destabilizaciju Crne Gore. U atmosferi permanentne političke podjele, upravo su Katnić, Medenica i krug oko njih predstavljani kao navodni bedem države i njene suverenosti. Danas, međutim, djeluje gotovo cinično da su ljudi koji su najglasnije govorili o odbrani države završili pod optužbama za saradnju sa kriminalnim strukturama, zloupotrebe položaja i stvaranje kriminalnih organizacija. Time je razbijen jedan od ključnih mitova postsocijalističke Crne Gore – da su institucije koje su se zaklinjale u patriotizam zaista radile u interesu države, a ne u interesu uskih centara moći.

Na vrhu tog poraznog mozaika nalazi se Vesna Medenica – žena koja je godinama predstavljana kao stub pravosudnog sistema. Njeno ime bilo je sinonim za moć u tužilaštvu i sudstvu. Nekadašnja vrhovna državna tužiteljka i predsjednica Vrhovnog suda danas je simbol svega zbog čega građani više ne vjeruju institucijama. Optužbe protiv nje otvorile su sumnje da je pravosuđe godinama funkcionisalo kao zatvoreni krug privilegovanih, u kojem su presude, zaštita i uticaj imali svoju cijenu.

Odmah uz nju stoji Milivoje Katnić – čovjek koji je godinama slovio za najmoćnijeg tužioca države, lice obračuna sa organizovanim kriminalom i politički najeksponiranijih procesa. Njegov glas i nastupi obilježili su eru slučajeva “Državni udar”, brojnih privatizacija i istraga koje su često završavale bez epiloga ili sa ozbiljnim kontroverzama. Danas mu se sudi zbog optužbi za stvaranje kriminalne organizacije i zloupotrebu službenog položaja.

Pored njega, na optuženičkoj klupi nalazi se i Saša Čađenović, nekada jedan od najbližih saradnika SDT-a. Tužilac koji je vodio neke od najosjetljivijih predmeta sada je optužen za stvaranje kriminalne organizacije i zloupotrebu službenog položaja, dok se protiv njega vode i drugi postupci.

Posebnu težinu ima slučaj Lidija Mitrović. Nekadašnja specijalna tužiteljka pravosnažno je osuđena zbog zloupotrebe službenog položaja, a potom pobjegla prije izdržavanja kazne zatvora od sedam mjeseci. Njeno ime vezivalo se za predmet “Klap”, jedan od najvećih slučajeva poreskih i finansijskih malverzacija u Crnoj Gori. Optužbe protiv nje otvorile su sumnje da su pojedini tužioci, umjesto da gone organizovani kriminal, pomagali njegovim akterima da izbjegnu krivično gonjenje.

To je možda i najmračnija tačka crnogorske tranzicije: ljudi kojima su povjereni najvažniji predmeti države danas su sami pod teretom optužbi za veze sa kriminalnim strukturama.

U njihovim rukama bili su slučajevi koji su oblikovali političku istoriju zemlje – od ubistva Duško Jovanović, preko afere “Telekom”, sumnjivih privatizacija, do procesa “Državni udar”, koji je godinama dijelio crnogorsku javnost. Oni su odlučivali ko će biti procesuiran, a ko zaštićen. Ko će završiti u pritvoru, a čiji će predmeti godinama skupljati prašinu u fiokama.

Danas, kada su mnogi od tih nekadašnjih “čuvara sistema” sami pod istragama ili presudama, otvara se suštinsko pitanje: da li je crnogorsko pravosuđe svih ovih godina bilo instrument pravde ili instrument moći?

Jer nije riječ samo o pojedincima. Riječ je o sistemu koji je dopuštao da se politički i bezbjednosni centri prepliću sa tužilaštvom, policijom i sudovima. Sistem u kojem su lojalnost i poslušnost često bili važniji od zakona.

Slučajevi Katnića, Medenice, Čađenovića i Mitrović nijesu izolovani incidenti. Oni su završni čin jednog modela vladanja u kojem su institucije bile zatvorene prema javnosti, a otvorene prema interesnim mrežama. Upravo zato njihove optužnice imaju mnogo veću težinu od individualne krivice – one predstavljaju optužnicu protiv čitave epohe.

Paradoks crnogorske nezavisnosti danas je brutalan: država je formalno postala suverena 2006. godine, ali njene institucije nikada nijesu postale istinski slobodne.

Dvadeset godina kasnije, Crna Gora ne vodi samo borbu protiv kriminala. Ona vodi mnogo težu borbu – protiv nasljeđa zarobljenog pravosuđa koje je decenijama štitilo moć umjesto zakona.

I možda je upravo to najveći poraz jedne države koja je obećavala evropsku budućnost: što su oni koji su morali biti posljednja linija odbrane pravde postali njeno najteže kompromitovanje.