Smatram da nije potrebno govoriti o poeziji Grka i Rimljana: svaki obrazovani Evropljanin dovoljno zna o besmrtnim tvorevinama veličanstvene klasične starine. Bacimo pogled na porijeklo i postepeni razvoj poezije mlađih naroda.
Naši kritičari još uvijek nijesu složni kada je riječ o očiglednoj razlici između pojmova klasičnog i romantičnog. Pometnju u ovo pitanje unijeli su kod nas francuski publicisti, koji obično pripisuju romantizmu sve što, naizgled, nosi pečat sanjalaštva i germanskog ideologizma ili se zasniva na predrasudama i prostonarodnim predanjima: sasvim pogrešna definicija. Pjesnik može da posjeduje sva ova obilježja, a ipak da pripada klasičnom tipu.
Ako umjesto forme jedne pjesme budemo uzimali kao osnovno samo duh u kome je ona napisana – nikad se nećemo ispetljati iz definicija. Razumije se, himna Ž. B. Rusoa razlikuje se po svom duhu od Pindarove ode, Juvenalova satira od Horacijeve satire, „Oslobođeni Jerusalim“ od „Eneide“ – pa ipak sve to pripada klasičnom tipu.
U ovu vrstu treba ubrojati pjesme čije su forme bile poznate Grcima i Rimljanima, ili čije su nam obrasce oni ostavili: prema tome, ovdje spadaju: epopeja, didaktična poema, tragedija, komedija, oda, satira, poslanica, herojida, ekloga, elegija, epigram i basna. Kakve pjesme treba uvrstiti u romantičnu poeziju?
One koje nijesu bile poznate klasicima i one u kojima su ranije forme izmijenjene ili zamijenjene drugima.
Smatram da nije potrebno govoriti o poeziji Grka i Rimljana: svaki obrazovani Evropljanin dovoljno zna o besmrtnim tvorevinama veličanstvene klasične starine. Bacimo pogled na porijeklo i postepeni razvoj poezije mlađih naroda.
Zapadna imperija bila je sklona padu, a sa njom nauka, književnost i umjetnost. Najzad, ona je pala; prosvjeta se ugasila. Neznanje je zamračilo okrvavljenu Evropu. Jedva se spasila latinska pismenost; u prašini manastirskih biblioteka monasi su strugali sa pergamenta stihove Lukrecija i Vergilija i umjesto njih pisali svoje hronike i legende.
Poezija se probudila pod nebom južne Francuske – rima je odjeknula na romanskom jeziku; ovaj novi ukras pjesme, na prvi pogled tako malo značajan, imao je važan uticaj na književnost novijih naroda. Uho se obradovalo udvostručenim akcentima glasova; savladana teškoća uvijek nam pričinjava zadovoljstvo – čovječijem umu je svojstveno da voli ritmičnost, sklad. Trubaduri su se igrali rimom, pronalazili za nju sve moguće obrte, izmišljali najkomplikovanije forme: pojavljivali su se virelai, balada, rondo, sonet itd.
Odavde je potekla neophodna nategnutost izraza, nekakva izvještačenost, potpuno nepoznata klasičarima; plitka duhovitost zamijenila je osjećanje koje se ne može izraziti trioletom. Ove nesrećne tragove nalazimo i kod najvećih genija novijih vremena.
Ali um ne može da se zadovoljava samo igračkama harmonije, mašta zahtijeva slike i priče. Trubaduri su se okrenuli novim izvorima nadahnuća, opjevali ljubav i rat, oživjeli narodna predanja – rodio se le, roman i fablio.
Maglovite predstave o klasičnoj tragediji i crkvene svetkovine dale su povoda za stvaranje misterija (mystères). One su gotovo sve pisane na jedan kalup i podliježu istim pravilima, ali, na nesreću, u to vrijeme nije bilo Aristotela koji bi ustanovio apsolutne zakone mistične dramaturgije.
Dvije okolnosti imale su odlučujući uticaj na duh evropske poezije: mavarska najezda i krstaški pohodi.
Mavri su joj ulili zanos i nježnost ljubavi, sklonost ka neobičnom i raskošnu istočnjačku krasnorječitost; vitezovi su prenijeli svoju pobožnost i iskrenost, svoja shvatanja o herojstvu i slobodu Gotfridovih i Ričardovih pohodnih tabora.
Takav je bio skroman početak romantične poezije. Strogi prigovori francuskih kritičara bili bi opravdani da se ona zaustavila na tim pokušajima, ali njeni izdanci su brzo i raskošno procvjetali, tako da je postala suparnica drevne muze.
Italija je prisvojila epopeju, poluafrička Španija ovladala je tragedijom i romanom, Engleska je gordo suprotstavila imenima Dantea, Ariosta i Kalderona imena Spensera, Miltona i Šekspira. U Njemačkoj (što je prilično čudno) javlja se nova satira, jetka, šaljiva, čiji je nosilac Renike Fuks.
U Francuskoj je poezija tada još uvijek bila u povoju: najbolji sastavljač stihova iz vremena Fransoa I rima les triolets, fit fleurir la ballade. Slagao je triolete, potpomogao procvat balade.
Proza je već imala snažnu premoć: Montenj i Rable bili su savremenici Maroa.
U Italiji i Španiji narodna poezija je postojala još prije pojave njenih genija. Oni su krenuli već utrvenim putem: bilo je poema i prije Ariostovog „Orlanda“, bilo je tragedija i prije ostvarenja De Vega i Kalderona.
U Francuskoj je prosvjeta zatekla poeziju nerazvijenu, bez ikakvog cilja, bez ikakve snage. Učene glave iz doba Luja XIV opravdano su prezrele njenu ništavnost i okrenuli je drevnim uzorima. Boalo je objavio svoj Koran – i francuska književnost mu se pokorila.
Ova pseudoklasična poezija, stvorena u predvorju i ograničena na salon, nije mogla da se otrese nekih urođenih navika, i mi u njoj vidimo svu romantičnu izvještačenost, odjevenu u stroge klasične forme.
P. S. Ipak ne treba misliti da ni u Francuskoj nije ostalo nikakvih spomenika čiste romantične poezije. Lafontenove i Volterove priče i „Djevica“ ovog posljednjeg nose njen pečat. Ne govorim o mnogobrojnim podražavanjima ovoga i onoga (podražavanjima, većinom posrednim: lakše je prevazići genija u zaboravljanju svih obzira nego u pjesničkoj vrijednosti).
(Impulsportal)
