„Pjesnik bola i ponosa” Milutin Bojić živio je samo 25 godina. Njegovo slabo tijelo nije izdržalo napore i patnje koje je donijelo povlačenje preko Albanije i ratni napori i od njih se nikada nije oporavio. Ipak, zbog onoga čemu je prisustvovao, zbog onoga što je vidio, zapisao i pretvorio u stihove – živjeće vječno!
Srpski pjesnik Milutin Bojić rođen je i odrastao u Beogradu u siromašnoj, zanatlijskoj porodici. Završio je osnovnu školu, gimnaziju (kada je objavio i svoju prvu pjesmu) i upisao studije filozofije. Izgleda da je oduvijek bio slabog zdravstvenog stanja jer, i pored sve želje i žarkog patriotizma, vojsku nije služio.
Ipak, iako istrošenog zdravlja, mobilisan je kao obveznik iz činovničkog reda i učestvovao je u balkanskim ratovima 1912. i 1913. godine. I, taman kada se vratio kući i kada je bilo vrijeme da se odmori i zaliječi – došao je Veliki rat.
„Pjesnik bola i ponosa”
Po objavi rata Milutin Bojić otišao je u Niš, gdje je pri Vrhovnoj komandi obavljao dužnost cenzora. Kada je došlo vrijeme za povlačenje preko Albanije, iako jako lošeg zdravlja, krenuo je i on. Nalazio se u sastavu jedne telegrafske jedinice. Sa sobom, zajedno sa ono malo stvari koje je mogao da ponese, nosio je i svoju prvu dramu „Uroševa ženidba” koja će ugledati svjetlost dana tek na Krfu gdje će biti štampana.
Po dolasku u Grčku, Bojić je jedno vrijeme proveo u Obavještajnoj službi Vrhovne komande, da bi nešto kasnije bio prekomandovan za Solun. Kao svjedok „bola i ponosa” – strašnih stradanja, žrtvovanja i masovnog umiranja na ostrvu Vido, Milutin Bojić je napisao svoju najpoznatiju pjesmu „Plava grobnica” koju je, zajedno sa još 33 pjesme nastale na Krfu i u Solunu, objavio 1917. u zbirci „Pjesme bola i ponosa”.
Umoran, istrošen i iscrpljen, pjesnik je u Solunu pao u postelju. „Srpska kuća” na Krfu danas čuva jedno Bojićevo pismo koje je napisao djevojci Radmili u Beograd i koje najbolje svjedoči o njegovom stanju:
„Teško sam obolio. Svijet oko mene ne zna da moram u postelju. Ustaću sjutra, samo zato da nađem nekoga kome ću dati ovo pismo. I duša mi je bolesna. I ponos. Umorni su kao i tijelo. Da… ja dobro vidim svoj kraj.
Nema mi života, možda, još ni godinu dana. Ništa me više ne veseli. Čini mi se da nikad neću vidjeti svoju zemlju. Ni tebe.
Ostaću ovdje, daleko od svega. Pokopan ispod čempresa. Zaboravljen od svih kao ovi mučenici koje savezničkim lađama, mrtve, predaju pučini i morskoj dubini…
Molim te, ne piši i ne govori nikom o ovome. Grlim te, grlim, draga, mada mi smrt kuca na vratima.”
Milutin Bojić se mučio mjesecima. Preminuo je 8. novembra 1917. u Solunu u bolnici „Prestolonasljednika Aleksandra” od tuberkuloze i zapaljenja pluća. Sahranjen je na vojnom groblju na Zejtinliku među hiljadama ratnika koje je toliko volio i poštovao i koje su njegovi stihovi odnijeli u vječnost.
Njegovi posmrtni ostaci prenijeti su u Beograd krajem ljeta 1922. godine, u porodičnu grobnicu na Novom groblju.
(Istorijski zabavnik)
