Dok se Miloš Medenica, poznatiji kao „Medeni”, putem društvenih mreža trudi da targetira funkcionere aktuelne vlasti, upadljivo je njegovo ćutanje o najmračnijim poglavljima ere u kojoj je njegova majka gospodarila pravosuđem.
Ako već želi da „raskrinka” sistem, bilo bi logično da progovori o nerazjašnjenim ubistvima koja su decenijama bila tabu tema za institucije kojima je ona rukovodila.
Posebno je indikativno što Medenica u svojim istupima potpuno zaobilazi ubistvo Duška Jovanovića, koje ni nakon 21 godinu nije u potpunosti rasvijetljeno. Politički ambijent tog vremena, u kojem su Vesna Medenica i Milo Đukanović držali ključne poluge moći, direktno je kumovao atmosferi u kojoj je mučki strijeljan urednik lista „Dan”.
Bivši ministar Filip Adžić ističe da je ovo ubistvo nesumnjivo sa potpisom tadašnje države, jer je čak i automobil korišćen u napadu bio direktno povezan sa strukturama MUP-a. Nevjerovatno je da niko od tadašnjih vrhovnih funkcionera nikada nije pozvan ni na informativni razgovor povodom ovog zločina koji je uzdrmao temelje slobodnog društva.
Stvorena je klima u kojoj je pucanj u Jovanovića bio zapravo pucanj u vladavinu prava, a tužilačko-sudska bruka traje više od dvije decenije. Čudno je da niko nije snosio odgovornost, dok se tadašnja vrhovna tužiteljka i danas ponaša kao da njeno nasljeđe ne opterećuje put ka pravdi.
Ništa manja mrlja na savjesti tadašnjeg sistema nije ni ubistvo saveznog ministra odbrane Pavla Bulatovića, likvidiranog u Beogradu prije pune 24 godine. Svjedoci i prijatelji, poput Mirka Kneževića, i danas otvoreno sumnjaju da iza ovog atentata stoji tadašnji državni vrh koji je u Bulatoviću vidio prepreku mafijaškim poslovima.
Sramotno je da krunski svjedoci ovog zločina, koji su te kobne večeri sjedjeli za istim stolom, decenijama nisu pozvani da daju iskaz pred nadležnim sudijama. Bulatovićeva borba protiv kriminalaca u samom vrhu države koštala ga je života, dok je sistem kojim su upravljali majka Miloša Medenice i njeni partneri učinio sve da istragu prekrije tišina.
Ostaje da se vidi hoće li Medenica progovoriti o tome ko je stvarno kontrolisao tokove krvi i ćutanja u Crnoj Gori, umjesto što fokus prebacuje na sporedne teme. Javnost ima pravo da zna zašto su ovi slučajevi godinama bili u stanju stagnacije dok su nalogodavci uživali u apsolutnoj nedodirljivosti.
Vrijeme je da se utvrdi kakva je uloga državne službe bila u uklanjanju dokaza i zašto se godinama radilo na tome da pravda za Jovanovića i Bulatovića ostane nedostižna.
Tek kada se progovori o onima koji su stvorili takav ambijent, moći ćemo reći da Crna Gora raskida sa mračnim nasljeđem DPS-a.
Mirko Knežević je preminuo, laka mu crna zemlja. Informišite se malo!!
Aoooo …. Evo opet četnika sa 100 puta prežvakanom pričom o ubistvu ove dvojice. E ovako, stoko, nesretni Pajo je bio pošteni čovjek, koji je volio da popije, i prema njegovim riječima kad je utučen od alkohola – „ja sam jebeni ministar“. Mrčenik je nagazio na korupciju u nabavci vojne opreme i efektiva, ogromne „ugradnje“ u keš iznosima, dolarskim naravno, ubijen je u Beogradu po nalogu njihovih službi. Duško je po nalogu srbijanske UDBE učestvovao u formiranju preduzeća JU Media Mont, dali su mu pare i štampariju (iz ratnih rezervi, neotpakovanu, iz skladišta ispod zgrade SIV-a na NBG) da izdaje DAN, kad je došlo vrijeme da se raskusuraju, zabio im je kurac i rekao da neće ni centa da im da. Tako da ubice opet tražite po Beogradu, govna jedna smrdljiva. Sjašite više sa tom pričom, Crna Gora nikakve veze sa tim nema, a prije bi se reklo da je oboje urađeno u cilju nanošenja štete njenim interesima.
Nikšić, šta bi sa onim limom iz Kragujevca, sjeća te li se
Ne sjeća mo se, kojim limom?