Je li Medenica čuo za Slavoljuba Šćekića i Gorana Žugića? Je li mu majka pričala o njima?

U jeku javnih „nastupa“ bjegunca Miloša Medenice, nameće se pitanje zašto u svojim obraćanjima uporno zaobilazi neka od najtežih nerazjašnjenih ubistava u Crnoj Gori. Posebno se izdvaja ćutanje o likvidacijama policijskih funkcionera Gorana Žugića i Slavoljuba Šćekića.

Ako već govori o sistemu i njegovim slabostima, logično bi bilo da se osvrne i na slučajeve koji decenijama predstavljaju simbol neefikasnosti institucija. Upravo ta ubistva ostaju otvorene rane crnogorskog društva.

Ubistvo Gorana Žugića – misterija bez odgovora

Policijski funkcioner i savjetnik za bezbjednost tadašnjeg predsjednika države ubijen je 31. maja 2000. godine u Podgorici. Do danas nije otkriveno ko stoji iza tog zločina, uprkos brojnim istragama i međunarodnoj pomoći.

Istraga je obuhvatila balistička i druga vještačenja, kao i zahtjeve prema više država, ali bez konkretnih rezultata. Čak su i motivi ubistva ostali nejasni, iako se godinama spekuliše o mogućim vezama sa švercom cigareta.

Dodatnu sumnju bacaju navodi da mjesto ubistva možda nije autentično, već da je tijelo naknadno doneseno. Takve tvrdnje nikada nijesu zvanično potvrđene, ali dodatno produbljuju misteriju.

Zanimljivo je i svjedočenje o dokumentima vezanim za međunarodnu istragu šverca cigareta, koje su navodno dostavljene Žugiću neposredno prije njegove smrti. Upravo ti detalji ostaju bez institucionalnog epiloga.

Ubistvo Slavoljuba Šćekića – pravda koja kasni decenijama

Policijski funkcioner Slavoljub Šćekić ubijen je 30. avgusta 2005. godine ispred svoje kuće u Podgorici. Likvidiran je u sačekuši, hicima ispaljenim s distance dok je ulazio u dom.

Iako su optuženi u jednom trenutku osuđeni na dugogodišnje kazne, sudski proces se godinama vraća na početak. Presude su ukidane zbog proceduralnih povreda, što je dodatno produžilo agoniju porodice.

Porodica ubijenog već dvije decenije traži pravdu, ističući da je riječ o ubistvu policajca koji je radio svoj posao. Njihova poruka je jasna – bez konačne presude, šalje se opasna poruka društvu.

Dodatne kontroverze unijele su izjave o mogućem uticaju na svjedoke i validnost ključnih iskaza. Sve to dodatno komplikuje već složen i dugotrajan sudski postupak.

Zašto Medenica ćuti?

U kontekstu ovih činjenica, ostaje otvoreno pitanje zašto Miloš Medenica u svojim istupima ne pominje upravo ove slučajeve. Posebno ako se zna da su oba ubistva povezana sa bezbjednosnim strukturama i osjetljivim državnim temama.

Moguće je da odgovori leže u informacijama do kojih je mogao doći kroz porodične i institucionalne veze. Ili se radi o temama koje i dalje predstavljaju „crvene linije“ koje se ne prelaze.

Javnost, međutim, ima pravo da očekuje odgovore i na ova pitanja. Ostaje da se vidi da li će se u nekom od narednih obraćanja Medenica osvrnuti i na ubistva koja već decenijama čekaju istinu.