Dodati čašu vode onome kome je potrebna, uzdahnuti kada iz „tuđih cipela” pomislite na bol i nelagodu kroz koju vaša prijateljica prolazi zbog razvoda, razumjeti tuđe suze i strahove – to je empatija koja je više nego ikad u posljednjih mjesec dana u fokusu i o kojoj sve češće slušamo od stručnjaka.
Tek suočeni s drastičnim tragedijama, ljudi su se zbližili, prišli jedni drugima korak bliže, a psiholog Vladimir Borovnica objašnjava da je to sasvim normalan slijed događaja. Za njega je prirodno da velike tragedije pokrenu lavinu osjećanja i saosjećanja kojima niko ne može da se odupre.
– Empatija ima intelektualnu, saznajnu i emotivnu komponentu. Često intelektualna komponenta nije upitna kada pričamo o ljudima koji počine neke neprimjerene i drastično negativne stvari. Ljudi to mogu da razumiju, ali emotivna komponenta je kod mnogih oštećena. Oni ne mogu da osjete šta njihova djela znače u tom smislu i čemu doprinose kod drugih ljudi – objašnjava Borovnica.
Prema njegovim riječima, empatija omogućava da bolje razumijemo druge i često nas podstiče da preduzmemo neku primjerenu mjeru kako bismo ublažili patnju druge osobe.
Ističe i da većina ljudi osjeća empatiju.
– Ljudi imaju od rođenja sposobnost za empatiju, samo je pitanje koliko se ona kasnije tokom života razvija. Empatija se tokom života oblikuje i razvija shodno stilu života, ali i u zavisnosti od strukture ličnosti i okolnosti. Slično kao što je čovjeku urođena vještina govora, koja se s vremenom razvija – objašnjava Borovnica.
Međutim, inteligencija i empatija nijesu u direktnoj vezi. Inteligentniji ljudi su vještiji da prepoznaju tuđe potrebe i osjećanja, čak i ako ih ne osjećaju. Ali, to ne znači nužno da će više brinuti o drugima.
Moderno društvo i sve glasniji razni savjetnici preporučuju da u fokusu uvijek treba da bude osjećaj sopstvenih potreba – prvo „ja”, pa sve ostalo. Zato je u takvoj postavci stvari teško govoriti o suštinskoj empatiji.
– Logično, postavlja se pitanje gdje su granice. Jer, pojedini stručnjaci koriste i termin „toksična empatija” kada se previše identifikujemo s osjećanjima drugih, kada su ta osjećanja preplavljujuća, kada osjećamo nečiji bol – jer to može da bude uvod u anksioznost – upozorava naš sagovornik.
Granica u empatiji, prema psiholozima, trebalo bi da bude tamo gdje ona ne ugrožava nikoga.
– Saosjećanje može da bude i prednost i mana. Kada govorimo o nekom prosjeku, većina ljudi će srećnije živjeti ako ima razvijen potencijal za empatiju. Kao ljudska vrsta imamo potencijal i za dobro i za loše – pitanje je šta će se i kako ispoljiti. Svako će srećnije živjeti sa osjećanjem zdrave empatije, uz sposobnost da formira kvalitetne odnose sa drugim ljudima. To je i odlika dobrog mentalnog zdravlja – podsjeća Borovnica.
Pojam empatija kao sposobnost da se emocionalno razumije šta druga osoba doživljava prvi je u nauku uveo Edvard Tičner još 1909. godine.
U suštini, to je stavljanje u tuđu poziciju i proživljavanje tuđih osjećanja. Empatija može biti kognitivna, emocionalna i somatska, a često je povezana sa izazovima kao što su stres, razvod, usamljenost i nezadovoljstvo.
Psiholog Vladimir Borovnica navodi i da polovina problema mentalnog zdravlja počinje do 14. godine, a čak 75 odsto razvije se do 24–25. godine života.
Zato je, prema njegovim riječima, važno na vrijeme prepoznati probleme u djetinjstvu i mladosti, jer je to od ključnog značaja za mentalno zdravlje čitavog društva. Posebno naglašava potrebu za jačanjem sistema zaštite mentalnog zdravlja djece i mladih, koji je, kako kaže, u praksi često nedovoljno razvijen.
