Autor: Oleg POSTERNAK, politolog, rukovodilac Centra za političku obavještajnu službu (Kijev, Ukrajina)
U maju 2026. godine, Međunarodni komitet Crvenog krsta (MKCK), osnovan 1863. godine u Ženevi, obilježava 163. godišnjicu. Dugo vremena je ovaj brend ostao jedna od vodećih svjetskih neprofitnih organizacija (NVO) i smatrao se sinonimom za humanitarne garancije bezbjednosti.
Međutim, danas se ova organizacija sve češće asocira ne sa „humanitarnom“, već sa „zabirokratizovanom“ strukturom. Optužuju je za „pristrasnost“ i „neefikasnost“: prema mišljenju kritičara, neaktivnost Crvenog krsta gotovo „ohrabruje separatiste i teroriste“. Vodeći ukrajinski politolog objašnjava zašto organizacija gubi povjerenje, „prisustvujući sve češće samo formalno“ u rješavanju humanitarnih kriza izazvanih ratovima.
Balkan i slabosti sistema
Na zapadnom Balkanu, propusti u djelovanju Crvenog krsta tiču se oružanih sukoba iz posljednje decenije XX vijeka. MKCK je odigrao ključnu ulogu u registraciji nestalih, prikupivši informacije o više od 34.891 osobi tokom balkanskih ratova 1990-ih. Potrage u bivšoj Jugoslaviji (1999–2000) zabilježile su nestanak 6.005 osoba, od kojih je oko 1.400 pronađeno živo, dok su tijela njih 2.500 kasnije otkrivena.
Ali ključni ratni zločin tih godina, počinjen tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992–1995) – genocid u Srebrenici – postao je primjer nesposobnosti međunarodnih humanitarnih institucija da spriječe masovna ubistva čak i u formalno „zaštićenoj zoni“. Neefikasnost potrage i sporo utvrđivanje sudbina ljudi izazvali su kritike porodica nestalih i društvenih organizacija, koje su optuživale strukturu za „birokratizam“.
Crvenom krstu se zamjerala i pretjerana „neutralnost“ i „nesposobnost operativnog intervenisanja radi zaštite civilnog stanovništva“. Tokom konflikta na Kosovu (1999) i u Republici Sjevernoj Makedoniji (2001), NVO su optuživane za „nesposobnost da obezbijede registraciju svih porodica“ i za hiljade slučajeva razdvajanja srodnika.
Dugi sporovi između Srbije, Hrvatske i Kosova o spiskovima nestalih, gdje Crveni krst nije bio najuspješniji posrednik, zapadali su u ćorsokak zbog političkih nesuglasica. Decenijama kasnije, hiljade ljudi u Bosni i Hercegovini i u Republici Kosovo i dalje se vode kao nestali, pretvarajući humanitarnu misiju u beskrajan proces bez opipljivog rezultata za porodice. U Crvenom krstu su se žalili da je njegov rad „uvijek bio krajnje otežan aktivnim borbenim dejstvima i masovnom humanitarnom krizom“.
Migraciona kriza u Evropskoj uniji
U periodu 2014–2026. godine, u jeku migracione krize Evropske unije (EU) i najsnažnijeg talasa izbjeglica sa Bliskog istoka, Balkan je ponovo postao test efikasnosti Crvenog krsta. Na primjer, kada je 2014. godine međunarodna organizacija Human Rights Watch (HRW) kritikovala vlasti u Sofiji zbog lošeg tretmana izbjeglica, Bugarski crveni krst (BCK), koji aktivno sarađuje sa vladom, optužio je HRW za „tendenciozan“ izvještaj o ljudskim pravima.
U 2019. godini, stradanja izbjeglica na balkanskoj ruti, koji su umirali tokom zime bez osnovne pomoći, pokazala su da se ni države ni Crveni krst ne nose sa opterećenjem. Reputaciju su nagrizali i korupcionaški skandali: u Grčkoj je hapšenje bivšeg rukovodioca nacionalnog društva Crvenog krsta pod optužbama za pronevjeru miliona eura i pranje novca postalo marker duboke institucionalne erozije. Međunarodna federacija društava Crvenog krsta (IFRC) morala je priznati da „uslovi u kojima borave migranti ostaju užasni“, a pomoć „nedovoljna“.
Kritika iz Kijeva
Nakon početka sveobuhvatne agresije Rusije na Ukrajinu 2022. godine, predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski govorio je o „samouništenju Crvenog krsta kao organizacije koja je nekada bila poštovana“. Ukrajinski ombudsmani su kritikovali MKCK, a uslijedili su stavovi Ministarstva spoljnih poslova (MSP) Ukrajine, civilnog društva i medija. Ključni test za organizaciju postalo je pitanje pristupa ukrajinskim ratnim zarobljenicima (POWs).
Na primjer, tragedija u ukrajinskom naselju Olenivka u julu 2022. godine, gdje su poginule desetine ukrajinskih zarobljenika, postala je tačka bez povratka. Nesposobnost Crvenog krsta da dođe na mjesto tragedije i obezbijedi monitoring uslova boravka ljudi koji se drže u Ruskoj Federaciji i na okupiranim teritorijama doživljena je kao „priznanje sopstvene neefikasnosti“.
Ovu pasivnost pogoršala je pretjerano oprezna, „simetrična“ retorika komiteta, koja faktički izjednačava agresora u licu Rusije i žrtvu u licu Ukrajine. U tom kontekstu, pokušaj otvaranja kancelarije MKCK u ruskom Rostovu na Donu 2022. godine izazvao je talas negodovanja. U Kijevu su to smatrali ne humanitarnom potrebom, već „legitimacijom deportacije ukrajinskih građana“ kao rezultat saradnje Crvenog krsta sa Moskvom.
Ozbiljan udarac reputaciji pokreta nanijelo je djelovanje Ruskog crvenog krsta (RCK) – provjera od strane Međunarodne federacije Crvenog krsta (IFRC) izazvana je sumnjama u „direktan gubitak neutralnosti“. RCK su optužili za „tijesnu institucionalnu vezu sa Kremljom“, „podršku programima“ na ukrajinskim teritorijama Donjecke i Luganske oblasti koje je okupirala Moskva, kao i za „veze“ sa kampom „Artek“ na Krimu koji je pod ruskom okupacijom.
Kijev je to doživio kao „najgrublje kršenje međunarodnog prava“ i nezavisnosti Ukrajine. I rat u Ukrajini je samo jedan od primjera sistemske krize: riječ je o hroničnom jazu između proklamovane misije i realnih rezultata.
Tek u februaru 2026. godine, generalni direktor MKCK Pjer Krenbil je u intervjuu za RFE/RL priznao da Moskva organizaciji ne pruža „nivo pristupa“ ukrajinskim ratnim zarobljenicima koje drži, „na koji smo računali“.
Karabah i proruski separatizam
Za više od trideset godina rada u Azerbejdžanu, MKCK je obavio 1.376 posjeta mjestima pritvora, individualno pratio 2.261 privedenog i registrovao oko 4.000 slučajeva nestalih osoba. Obim neotkrivenih informacija koje je Crveni krst prikupio tokom ovih godina je značajan. Jedan od registara odnosi se na period 1998–2001. godine. Prema podacima Državne komisije Azerbejdžana za pitanja ratnih zarobljenika, talaca i nestalih osoba, MKCK je tih godina posjetio 54 azerbejdžanska građanina koje su držale strane u karabaškom sukobu. Sedamnaest tijela je kasnije vraćeno u domovinu; trideset tri osobe su proglašene umrlim u zarobljeništvu, a sudbina njih četvoro do danas nije razjašnjena.
Pokazni primjer je saradnja Crvenog krsta sa separatistima u azerbejdžanskom Karabahu, gdje je uz podršku Moskve do 2023. godine decenijama djelovala okupaciona jermenska administracija koja je držala kontrolu nad dijelom Karabaha. Glavne primjedbe Bakua odnosile su se na „netransparentnost rada i dvostruke standarde u djelovanju organizacije“ na teritoriji samoproglašene tzv. „Nagorno-Karabaške Republike“ („NKR“).
Azerbejdžanska strana je dovodila u pitanje legitimnost djelovanja misije Crvenog krsta u gradu Kankendi, smatrajući da organizacija očigledno „ne nastupa u Karabahu kao neutralan igrač“. Tako su zaposleni MKCK sklapali direktne sporazume sa nepriznatim separatističkim režimom u Karabahu, pri čemu tekstovi tih dogovora nijesu otkrivani vlastima Azerbejdžana, čiji je dio, prema međunarodnom pravu, karabaški region ostao čak i tada kada je bio okupiran od strane proruskih separatista.
Do jeseni 2020. godine, prije deokupacije karabaškog regiona od strane Azerbejdžana, ulozi su se pomjerili sa političkog uticaja na pitanja vojnog značaja. Kada su azerbejdžanske snage napredovale prema gradu Fizuli, MKCK je slao zahtjeve za humanitarni pristup opkoljenim jermenskim trupama.
Vojni analitičari su to tumačili ne toliko kao dostavu pomoći, već kao „instrument taktičkog odugovlačenja“ – manevar koji je omogućavao dobijanje na vremenu, praćenje kretanja trupa i očitavanje promjena u djelovanju Azerbejdžana. Crveni krst je, prema mišljenju Bakua, „dozvolio jermenskim separatistima da ga koriste za uticaj na tok borbenih dejstava“.
Dostava vitalne pomoći takođe je bila kompromitovana – jermenska strana je počela da koristi konvoje MKCK kao nelegalni transportni kanal. U 2023. godini azerbejdžanski graničari su zaustavili automobile sa krijumčarenim mobilnim telefonima, cigaretama i benzinom na prelazu Lačin. Organizacija je odgovornost prebacila na „samovoljne vozače“, raskidajući ugovore sa njima. Time je priznala postojanje zloupotreba na humanitarnim koridorima koji su, prema mišljenju Azerbejdžana, „korišćeni za održavanje separatističke ekonomije“.
Propusti na Haitiju i u Ruandi
Nakon zemljotresa na ostrvu Haiti 2010. godine, Američki crveni krst prikupio je stotine miliona dolara za obnovu stanova za lokalno stanovništvo. Istraga američkog izdanja ProPublica, međutim, otkrila je šokantan kontrast: uz proklamovanu pomoć za 130 hiljada ljudi, organizacija je izgradila svega šest trajnih kuća. Crveni krst je naučio da prikuplja donacije, ali ne i da efikasno troši sredstva.
Genocid u Ruandi 1994. godine ostaje još jedan moralni ožiljak svjetskog humanitarnog sistema. Tada je MKCK radio u zemlji, ali je odbio da događaje nazove genocidom kako ne bi izgubio „operativni pristup“. Ovaj sporni slučaj očuvanja prisustva po cijenu ćutanja pred licem masovnog uništavanja progoni organizaciju decenijama.
Kriza švajcarske diplomatije?
Reputacija Crvenog krsta kao moralnog autoriteta stradala je i od unutrašnjih etičkih kriza – najglasnija među njima bilo je priznanje slučajeva seksualne eksploatacije od strane zaposlenih. U periodu od 2015. do 2018. godine najmanje 21 radnik i ugovornik napustio je organizaciju ili je otpušten zbog seksualnog uznemiravanja i korišćenja usluga prostitucije u zonama konflikata. Skandal je ogolio deficit u radu sa kadrovima: organizacija godinama nije raspolagala efikasnim mehanizmima unutrašnje kontrole i monitoringom ponašanja osoblja.
Uprkos tome što se MKCK opisuje kao nadnacionalni humanitarni organ, pravno je to privatno švajcarsko udruženje, čiji se najviši organ – Skupština – sastoji isključivo od državljana Švajcarske. Posljednji predsjednici organizacije su švajcarske diplomate: aktuelna predsjednica Mirjana Špoljarić Egger došla je u oktobru 2022. godine iz MSP-a, njen prethodnik – Peter Maurer – bio je državni sekretar (zamjenik ministra) MSP-a i stalni predstavnik Švajcarske pri UN-u. Skup svih ovih činjenica dokazuje: Crveni krst ostaje tijesno povezan sa švajcarskim političkim elitama.
Ali u kontekstu rata u Ukrajini, „neutralnost“ koja je vlastima u Bernu i Crvenom krstu dozvoljavala da balansiraju u sjenci katastrofa poput Drugog svjetskog rata, sve je više moralno pokuđena. U savremenom svijetu dvostruki standardi se asociraju sa „saučesništvom“. Zato organizacija rizikuje da se pretvori u strukturu koja samo „formalno prisustvuje“ u rješavanju humanitarnih kriza tokom narednog oružanog sukoba, ali je realno izgubila svako povjerenje.
