Borislav Pekić (1930-1992):Neke ideje iz ‘Zlatnog runa’
Naša najgora i najopasnija nacionalna mana je kratko pamćenje, a još gora i opasnija je što o tome pojma nemamo. Narod koji se žuri da zaboravi svoja bolesna stanja nema nikakvih izgleda da se od njih izliječi …
Istorija ponekad može da ubija, vrlo, vrlo dugo. Istorijske agonije ne mjere se kalendarom nego našim osjećanjima …
Dosta, za ime svijeta, sa tim glupostima o srpskom ratničkom duhu! Narodi se poznaju po veličini svog mira, a ne po svojim ratovima. Da su nam samo bitke ostavili, danas bismo Grke smatrali najobičnijim drumskim razbojnicima! …
Vlade uvijek očekuju neprilike. Ništa drugo i ne predviđaju. Svaka vlada najveći dio mandata i provodi u savladavanju neprilika. Vladanje i nije drugo nego beskonačno i iscrpljujuće uklanjanje jednih neprilika da bi se napravilo mjesto za druge …
Mi smo jedini posjednici Beograda koji su ga, osim 1806, dabome, dobijali na poklon, a ne na snagu. Jer sve do konačne Predaje grada, na jastučetu od svile, godine 1867, mi smo Beograd držali samo dva puta: sa Dragutinom od 1284. do 1319. i sa Stefanom Lazarevićem od 1404. do 1427. I oba puta ga nismo dobili na mač, nego kao feudalni dar ugarskih kraljeva. Od doseljavanja, Beograd je u srpskim rukama bio ukupno 58 godina …
Kapitalizam nije ekonomski režim, nego stanje duha. Sve dok to ne postane jasno, za njega nema lijeka …
Bez odbacivanja starih zabluda, nema ni prihvatanja novih istina.
Svaka Istorija – a to važi i za porodice kaogod i za narode i pojedince – liči na teško natovarena kola, koja se, usporavana kočnicama, spuštaju niz neku strminu. U početku se njeni točkovi sporo, oprezno, pipavo kotrljaju. Ali, kako se dnu primiče, spone labave, kočnice gube snagu, točkovi se sve više otimaju njihovom gvozdenom zagrljaju i kola opako ubrzanje dobijaju. Uskoro će se i strmoglaviti. Ljudi na kolima Istorije koji su na početku puta s lakoćom mogli pratiti šta se unaokolo zbiva i posmatrati povesni predio kroz koji se spuštaju, premda ga često razumijevali nisu, sada ga shvataju, znaju kuda strmina vodi, ali, usljed brzine pada, jedva šta od nje mogu vidjeti, a pogotovu pravac silaska promijeniti. Nikakvo razumijevanje principa pada neće kola zaustaviti. Principi su, u međuvremenu, od uslova kretanja, postali njegova jedina svrha, kretati se postalo je – bezuslovno pasti. Razumijevanje smisla kretanja bilo je potrebno pre puta, pre stupanja na strminu, ali, avaj, tada se mislilo jedino na – kretanje.
Kompilacija iz tekstova sa stranice borislavpekic.com
