Mitropolit Joanikije služio u Cetinjskom manastiru: Niko nije ljepšu himnu Njegošu i Crnoj Gori ispjevao kao Sveti Vladika Nikolaj

NJegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije služio je danas, na praznik Svetog Vladike Nikolaja Ohridskog i Žičkog Svetu arhijerejsku liturgiju u Cetinjskom manastiru.

U čin đakona je rukopoložio sabrata Cetinjskog manastra monaha Georgija (Vojinovića).

Besjedeći po pročitanom Jevanđelskom odjeljku, Mitropolit je istakao da je Gospod Isus Hristos sve vrijeme kroz propovijedi i čuda koja je činio, zapravo ukazivao da je On Spasitelj svijeta, ali da ga svijet zbog svoje duhovne zapuštenosti, nije mogao shvatiti. Čak su se i apostoli, iako su svjedočili Hristovim čudima i vaskrsenju sina udovice iz Naina, vaskrsenju Jairove kćeri i vaskrsenju Lazarevom, kolebali, a naročito na Veliki petak, vidjevši Hristovo stradanje.

„A Gospod Isus Hristos je govorio da vlast ima položiti život svoj i opet uzeti ga. Time je ukazivao da će postradati, da će prinijeti sebe na žrtvu, da će umrijeti za ovaj svijet da bi smrću svojom smrt uništio i da bi nam darovao život svojim vaskrsenjem, a kada je išao da posjeti grob četverodnevnog Lazara, govorio je sestrama njegovim Ja sam vaskrsenje i život, a i ovaj događaj o kome govori današnje Jevanđelje, pokazuje, zapravo, da Gospod imao silu vaskrsenja.

Možemo vidjeti da taj, raslabljeni čovjek predstavlja cijelo čovječanstvo. Svakoga od nas. Niko od nas sam po sebi nema tu silu da neće dopasti bolesti i teškoća i jada i tuge i nesreće. Ali, koje taj koji nas iz svega toga može izbaviti? Ko je taj koji nam može darovati život? To je Gospod Isus Hristos posvjedočio, baš na tom zaboravljenom čovjeku, tom jadniku koji je bio u najtežim bolestima, za koga nije bilo nade.

Vrlo često imamo slučajeve da je čovjek bolestan i tankoga života, ali je duhovno jak, pa mi koji smo zdravi, kad se sretnemo sa takvim čovjekom, mi se duhovno okrijepimo i osnažimo. To smo svi doživjeli. Zato treba da posjećujemo bolesnike, bez obzira da li što možemo pomoći. Možemo podijeliti teškoće sa kojima se čovjek sreo i u kojima se nalazi. Ne samo da ćemo pokazati ljudskost, nego ćemo donijeti i utjehu tom bolesniku.“

Po otpustu NJegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije čestitao je novom đakonu Georgiju đakonski čin i uputio ga da se ugleda na Svetog Vladiku Nikolaja čiji spomen danas vršimo, ali i na Svetog Joasafa Meteorita , koji je bio sinovac cara Dušana, ali se zemaljske slave i bogatstva odrekao radi službe Bogu.

„Ako je iko u našem rodu umnožio, ne po deset niti po pedeset, nego po sto puta darove koje mu je Bog dao, to je upravo Sveti Vladika Nikolaj. Najpoštovaniji episkop ikod nas i kod ostalih hrišćana u 20 vijeku. Veliki propovijednik Jevanđelja Božijega. Veliki tumač Svetoga Pisma, pjesnik. Veliki svjedok Hristov. Tumač Svetog Pisma, ali i veliki krstonosac.“

Mitropolit se potom osvrnuo i na stradanje Svetog Vladike Nikolaja u Drugom svjetskom ratu, kada je robijao u zloglasnim logorima, ali i na njegovo tumačenje NJegoševog djela, podjsetivši naVladikin govor pred Cetinjskim manastirom, uoči prenosa NJegoševih moštiju na Lovćen 1925. kada je obnovljena Lovćenska kapela

„Niko tako lijepu himnu ni NJegošu ni Crnoj Gori nije ispjevao. Treba i toga da se sjetimo, ali ono što je najvažnije, Sveti Nikolaj je bio čovjek Božiji. Išao putem Hristovim od najranijeg svoga djetinjstva, pa sve do svoje blažene končine. Upokojio se kao prognanik u Americi, ali istovremeno postao prosvjetitelj američkoga kontinenta. Eto, na tajkve ličnosti želim da preporučim našem novom đakonu da se na njih ugleda, da ide njihovim putem, a to je zapravo, put Hristov“. zaključio je NJegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.