Bol, gubitak i razočaranja samo su neki od uzroka svima dobro znane tuge.
Ana Rodić, savjetnik za lični i profesionalni razvoj, TA praktičar pod supervizijom, objašnjava za „Magazin” da tuga predstavlja prirodan emocionalni odgovor na gubitak – ne samo osobe, već i svega što nam je bilo značajno: odnosa, dijela identiteta, posla, statusa, zdravlja, sigurnosti, snova, iluzija…
Pokazatelj onoga što nam je bitno
– Tuga nam pokazuje koliko nam je nešto bilo važno i u pitanju je dinamičan proces, tokom kojeg pokušavamo da se prilagodimo. Tokom tog procesa nalazimo načine da se pomirimo s novom realnošću i pronađemo novi smisao. Tuga se može javiti i kao odgovor na pozitivne promjene koje podrazumijevaju kraj nekog perioda ili etape u životu, kao što su, recimo, selidba, završetak studija, ulazak u neku novu životnu ulogu – kaže naša sagovornica.
Ona objašnjava i kako da razlikujemo tugu od depresije:
– Granica između ova dva stanja može biti tanka, ali ipak postoje karakteristike koje ih razlikuju. Tuga uvijek ima jasan uzrok kojeg smo svjesni, dok konkretan uzrok depresije nije jasan ili je reakcija nesrazmjerno jaka. Kada smo tužni, emocija dolazi u talasima i ima određenih perioda i trenutaka olakšanja. Kod depresije pak osjećaj tuge je stalan, ne popušta nedjeljama ili mjesecima.
Takođe, ističe da kada je osoba tužna, to ne isključuje ostale emocije. Tačnije, kada naleti tuge prođu, osoba i dalje može da osjeti radost, smisao, kontakt s drugima. Kod depresivnog stanja gube se energija i opšte interesovanje i za ono što nas je ranije radovalo. Kod tugovanja protokom vremena se emocija ublažava i dolazi se do faze prihvatanja. Kod depresije vremenom se stanje pogoršava, uz pojačanje bezvoljnosti i beznađa.
Ana Rodić objašnjava da prihvatanje ne znači pomiriti se odmah sa postojećim stanjem kao zauvijek nepromjenljivim, već ne opirati se postojećim emocijama i mislima, dopuštajući sebi da osjećamo sve emocije u tom trenutku.
– Ne postoji jedan univerzalni način tugovanja, ali je suština u iskrenosti prema sebi. Potrebno je da dozvolite sebi da osjetite i ispoljite i suze, i tišinu, i bijes, i nemoć. Dajte tijelu i duši vremena da „svare” gubitak. Razgovarajte o tome s nekim ko može da razumije i izdrži vašu tugu. Zapišite, naslikajte, izgovorite ono što vas boli. I ne žurite da ponovo budete dobro, jer to će doći jednom kada budete izgradili nove i drugačije oblike svog identiteta u skladu s novonastalim okolnostima – objašnjava ona.
Mnogi bježe od osjećaja tuge, jer su cio život proveli u okruženju koje forsira narativ jačine i snage. Uz to, tokom djetinjstva i odrastanja neke osobe usvajaju verbalne i neverbalne poruke da nije u redu plakati, da moraju uvijek da budu jake i pozitivne i da je iskazivanje tuge pokazatelj slabosti.
Kad je potrebna stručna pomoć
Psihološkinja objašnjava da je potiskivanje tuge uvijek štetno, jer potisnuta tuga ne nestaje, već može da se transformiše u napetost, razdražljivost, osjećaj praznine, fizičke simptome…
Stručnu podršku, po riječima Ane Rodić, treba potražiti ako tuga traje duže od šest nedjelja bez olakšanja, ako nemate volje ni za osnovne aktivnosti, ako su značajno narušeni san i apetit, ako preovladava osjećaj beznađa ili krivice i ako se ne pronalazi smisao daljeg nastavka života. Pomoć, dodaje, nije znak slabosti, već hrabar i odgovoran čin brige o sebi.
Tuga se desi, ali i prođe, poručuje Ana Rodić.
Pet koraka za prolazak kroz tugovanje
Trajanje ovog procesa je individualno. Nekome je za prolazak kroz sve faze potrebno nekoliko nedjelja, nekome mjeseci ili čak godine, u zavisnosti od toga šta je izgubljeno i kakvo je značenje imalo u kontekstu života i identiteta osobe koja je doživjela gubitak. Ipak, važno je ne mjeriti vrijeme, već dubinu procesa.
Prihvatanje realnosti gubitka – „Ovo se zaista dogodilo.”
(POLITIKA)
