Da li se sjećate, kada smo prije dvadesetak dana prvi put u ovom mini-bloku tekstova o Đuri Jakšiću (1832—1878) pominjali anegdote iz njegovog života, one priče da je rodoljubivu pjesmu „Otadžbina“ („I ovaj kamen zemlje Srbije, što preteć’ suncu dere kroz oblak“), koju je u dogovoru sa izdavačem imao da dostavi u naznačenom roku, napisao tik pred istek tog roka, na masnom papiru u kojem je bio umotan burek, koji je prethodno kupio i smazao, i to ni manje ni više nego, legenda kaže, za kafanskim stolom?
Ili možda pamtite onu anegdotu iz gostione (da, tokom 19. vijeka govorili smo „gostiona“, ne „gostionica“) gazda-Gašpara na Savi, gdje je Đura volio da dođe i da uživa, i gdje je svom poznaniku, kojem se požalio da nikako sebi ne može da ugodi, objasnio to na sljedeći način: „Još po ručku sišao sam ovamo da se sunčam i pijem bijelo vino sa kiselom vodom, ali nikako da ugodim da istovremeno popijem i vino i vodu, pa da idem. Pretekne mi vina – ja naručim vodu. Poslije mi pretekne vode – ja naručim vina. Tako nekoliko puta i evo, još nisam ugodio“?
Ili se sjećate onoga kad je, poslije cjelodnevnog apstiniranja, svratio uveče do „Tri šešira“, kafane koja je bila jedna od onih koje je nazivao „vinskim vrelom“, i već s vrata počeo da deklamuje stihove: „E, nasuvo kad si, Đuro / Cio ovaj dan izurô, / A tu smo pred ’vinskim vrelom’ / Častiću te okom cijelim“?
Elem, sve navedene anegdote, kao i većina nenavedenih koje ste u pomenutom tekstu mogli pročitati, relevantne su zbog Jakšićevih boemskih pjesama koje smo danas izabrali za rubriku „Spasavamo zaborava bisere srpske kulturne baštine“, a u sve u sklopu obećanja da ćemo se ovim slavnim našim slikarom i književnikom posebno baviti tokom narednog perioda, posebno njegovim istorijskim pripovijetkama, mada ne isključivo, što smo prije dvije sedmice odmah počeli da ispunjavamo (ako niste pročitali Đurinu pripovijetku „Nevjesta“, smještenu u nemanjićku Srbiju, preporučujemo Vam da to uradite), ali sad odlučili da presiječemo s tri manje poznate njegove pjesme, dok ćemo se pripovijetkama, ali i slikama, vratiti u narednom periodu.
Samo jedna napomena prije nego što krenemo. Posljednja pjesma, „Mila“, posvećena je lijepoj 21-godišnjoj krčmarici Mili Popović, djevojci iz Kikinde u koju se pjesnik zagledao i kojoj nikada nije imao hrabrosti da otkrije svoju ljubav. Priložena slika, „Djevojka u plavom“, upravo je njena, izgleda izrađena po sjećanju, pošto ju je slikar toliko puta za kafanskim stolom nacrtao, da je znao napamet njen lik.
Nemojte da vas ton pjesme prevari; nije Mila umrla pa njena dvije godine mlađa sestra Ana mora da služi mušterije, već je samo otišla u goste na desetak dana, ali se to Đuri, uplašenom da se nikada neće vratiti, činilo kao vječnost. Ali o tome opširnije drugi put.
NA NOĆIŠTU (1857)
Studena me kiša šiba
Već vasceli dan;
Oj, primi me, krčmarice,
U tvoj lepi stan!
Savu, Mlavu i Moravu
Prelazeći ja,
Tebe sam se zaželeo
I lakoga sna.
Natoči mi čašu vina
Iz podruma svog;
Poljubi me, zagrli me,
Pomog’o ti Bog!
KROZ PONOĆ… (1862)
Kroz ponoć nemu i gusto granje
Vidi se zvezda tiho treptanje,
Čuje se srca silno kucanje; —
O, lakše samo kroz gusto granje!
Tu blizu potok daljinu para,
Tu se na cveću cveće odmara,
Tu mene čeka ašikovanje; —
O, lakše samo kroz gusto granje!
Pašću, umreću, duša mi gore,
Rastopiće me do bele zore,
Ko grudu snega vrelo sunčanje; —
O, lakše samo kroz gusto granje!
MILA (1856)
„Vina, Milo!“ — orilo se,
Dok je Mila ovde bila.
Sad se mila izgubila:
Tuđe ruke vino nose.
Ana toči, Ana služi,
Al’ za Milom srce tuži.
Nema nama Mile više!
Ono malo veselosti,
Što imaše dobri gosti,
To kod Mile ostaviše.
Ana toči, Ana služi,
Al’ za Milom srce tuži.
Iz Milinih ruku mali’,
— Ma se rast’o bela sveta —
Mesto čaše od bermeta,
Otrova bi progutali.
Ana toči, Ana služi,
Al’ za Milom srce tuži.
Ko da igra? Ko da peva?
Ko da žedni? Ko da pije?
Ko li brigu da razbije? —
Nesta Mile, nesta ćeva!
Ana toči, Ana služi,
Al’ za Milom srce tuži!
(Blic)
