Morao sam pronaći ne bolji i ekspresivniji jezik, ni bogatiji, ni suptilniji, to bi bila smiješna i nerealna ambicija, već jezik za moju ruku i moju dušu, koji će najbolje odgovarati onome što je u meni ključalo. Nisam znao šta tražim, samo sam nejasno naslućivao kakav to jezik treba da bude. Kad nađem, znaću šta tražim.
Derviš i smrt. – Krajem 1944. godine, strijeljan je u Tuzli moj najstariji brat, partizan, oficir komande Tuzlanskog vojnog područja, presudom vojnog suda III korpusa. (Imena ne navodim, iako ih, naravno, znam; oni ne znaju, ili se ne sjećaju šta su učinili mome bratu i meni, uvjerio sam se u to nedavno kad mi je jedan od njih pružio ruku, a ja nisam prihvatio, i on je začuđeno pitao neke moje prijatelje zašto se to ljutim na njega?)
Na afišama izlijepljenim po gradu pisalo je da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem zato što je iz magazina GUND-a (Glavne uprave narodnih dobara) uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice, a tako stroga presuda je donesena, piše na objavi, zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice. Tako se naša porodična privrženost revoluciji i naša zanesenost okrenula protiv nas i pretvorila nas u žrtve.
A taj okrivljeni, moj brat, kome su ustaše odnijele sve stvari iz stana, očekivao je svoju ženu koja je slučajno ostala živa u koncentracionom logoru i trebalo je da se vrati u Tuzlu.
Kad sam čuo da je Šefkija strijeljan, doživio sam šok. Ležao sam nemoćan da išta shvatim i neprestano plakao. Nakon nekoliko dana došao mi je šofer UDB-e koji je moga brata odvezao na strijeljanje i donio mi poruku od mrtvog čovjeka. Šefkija je bio miran pred strijeljanje; rekao je: – pozdravi Mešu, reci mu da sam nevin. Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drukčije. Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen, pa ni danas ne znam gdje mu je grob.
Taj nevjerovatan, slijepi, maloumni čin bio je prekretnica u životu svih članova moje porodice: svi smo osjetili da su se desile stvari koje nikad nismo mogli očekivati. I nije riječ o smrti nekog od nas – na to smo bili spremni, sedmoro nas je bilo u revoluciji – već o tako užasnoj nepravdi, bez razloga i bez smisla…
…Ovdje moram da zastanem. Pišući prethodne rečenice, bio sam svjestan da nešto skrivam, jer mi je neprijatno i pred samim sobom. Tek kad me Darka upozorila da nije bilo baš sasvim tako (ona zna istinu, ispričao sam joj), nevoljno sam se zaustavio i prisilio se da još jednom u svijesti okrenem film događaja…
Da, bio sam šokiran, ništa nisam mogao da shvatim, dan i noć sam proveo bez sna i bez hrane, plačući, ne znajući šta ću od sebe, jer je sve moje dovedeno u pitanje. A sjutradan, jedan jedini dan nakon što sam čuo za bratovljevu pogibiju, pet-šest dana poslije strijeljanja, trebalo je da održim neko predavanje, već ranije najavljeno plakatima. Nisam ga otkazao.
Ne znam šta sam i kako sam govorio, ali sam govorio. I eto, baš to pokušavam da zaboravim: da sam htio da govorim, da sam mogao, da sam imao snage da govorim, da se nisam kao čovjek, kao brat pobunio protiv te neprirodne obaveze koju sam sebi nametnuo. Utoliko je moj postupak neshvatljiviji: da je to neko zahtijevao od mene, sve bi bilo jednostavno, kao tablica množenja.
Ovako je košmar. Patio sam kao nikad u životu, a pokušavao sam da ostanem u kolotečini koju sam smatrao jedino mogućom, jedino ljudskom – čak i poslije tog neljudskog čina.
Htio sam, valjda, da razdvojim te dvije sfere, privatnu i opštu (kao da je to moguće!). Možda sam se plašio da raskinem sa sobom onakvim kakvim me je stvorila revolucija, možda me vukla inercija: kako ću raskopati sebe cijelog? Možda sam mislio da nemam prava u tolikim smrtima svoj gubitak uzimati kao razlog da napustim revoluciju koja je postala smisao i suština moga postojanja.
Ne mogu ništa određeno da kažem, ali sam možda pokušavao da sebe ranjenog i njega izgubljenog izmirim sa revolucijom koja jede svoju djecu. I eto, pokušao sam da idem istim putem, kao da se nije ništa dogodilo; nisam izašao iz partije, nisam okrenuo leđa svemu što sam bio, ali ništa time nisam riješio – bivalo mi je sve teže. Ono predavanje postalo je moja mora, moj užas, i ni do danas se nisam oslobodio mučnog osjećanja na tu čudnu krivicu.
Platio sam tu neshvatljivu zaluđenost teškim mukama docnijeg, sve težeg raskola sa sobom bivšim.
Da nisam imao nikakva dodira sa književnošću, takva tragedija bi me navela na misao da nekome, u vidu pisane ispovijesti, saopštim svoju muku. Takva primitivna i uprošćena motivacija želje za pisanjem u krajnjoj liniji je i najprirodnija. Začudo, kod mene je sve bilo mnogo komplikovanije: ukoliko sam više mislio na ubijenog brata (a mislio sam neprestano), utoliko sam manje nalazio u sebi snage da to iskažem.
Čak sam, da bih ostao živ i normalan, počeo nasilno da se okrećem drugim sadržajima: prisilio sam se da se, umjesto svome bezizlazu i svojoj dramatičnoj dilemi, okrenem svome nekadašnjem oduševljenju, partizanskom.
To je bio moj pojas za spasavanje, sedativ koji me držao da ne tonem, varka kojom sam pokušao da skrenem svoj unutrašnji pogled s ponora koji se stvarao preda mnom. Ili da sam sebi dokažem da moj sudbinski zaokret i sva moja odanost bez ostatka nisu bili obična greška.
Plutao sam po olujnom moru svoje moralne pometenosti, grčevito se držeći za razbijene ostatke svojih ranijih oduševljenja. U početku mog pisanja dominiraju partizanske teme žrtvovanja za druge. Sigurno nisam slučajno nailazio na takve „isusovske“ teme – vjerovatno sam pokušavao da obogotvorim svoju muku, da joj dam viši smisao: za veliki cilj neophodne su velike žrtve. I svoju sam u to ubrajao.
Ali se moja muka nije dala ni odagnati ni olakšati. Efekat te varke, ni kao lijek za mene ni kao književni rezultat, nije bio naročit, pa sam prestao da pišem.
Nakon toga sam zapao u druge krize i nevolje, pa sam se ponovo prihvatio pisanja, pokušavajući da izmucam temu o ubijenom bratu – nažalost slabo i anemično: bio sam suviše blizu događaja, bez potrebne distance, i sve je ispalo suviše privatno, suviše pamfletski, divlja tužaljka koja se samo mene ticala.
Tada sam uvidio da sam nezreo i zanatski nesposoban da iskažem tako složenu materiju. Zato sam, s upornošću za koju nisam znao da postoji u meni, počeo da se pripremam da jednom, kad bilo u životu, uradim taj posao koji je sve više postajao moja opsesija.
Godinama sam se borio s jezikom, tražeći izraz sposoban da iskaže složene misli i duboka osjećanja. Kod savremenih pisaca nisam u potpunosti nalazio ono što sam tražio: ili je jezik bio artificijelan, ili suviše konkretan, ili previše stilizovan, ili retoričan, ili hladan.
Morao sam pronaći ne bolji i ekspresivniji jezik, ni bogatiji ni suptilniji – već jezik za moju ruku i moju dušu.
Uvjeren da ću svoju životnu temu moći da obradim u obliku romana, odlučio sam da savladam njegovu tehniku. Godine su prolazile dok sam se borio s njegovom složenom strukturom: pisao sam i brisao, pisao i bacao, ali nisam odustajao.
Oko 1962. godine ponovo sam se vratio temi izgubljenog brata. Do tada je građa „odležała“, emocija se smirila, a iskustvo dobilo univerzalni oblik: sukob između ideologije i povrijeđenog pojedinca.
Osnovno pitanje bilo je: šta sam ja poslije te osude – ožalošćeni brat ili nesigurni član partije?
U romanu je to izraženo kroz unutrašnju dilemu junaka: sukob ličnog osjećanja i političkog uvjerenja. Upravo taj sukob postao je srž romana.
Zašto sam otišao u istoriju? Vjerovatno da bih izbjegao neposrednu ličnu bol i dao temi širi, univerzalni smisao.
Čitaoci su dobro primili Derviš i smrt. I kritika takođe, ali čitaoci su mi važniji. Moja djela i moje ime, zahvaljujući medijima i samoj temi, našli su put do ljudi – ponekad kao utjeha, ponekad kao nesporazum, ali drukčije, izgleda, ne može.
Meša Selimović – „Sjećanja“
Izvor: Impuls
