Pasivna agresija je jedan od najtvrđih obrazaca u međuljudskim odnosima. Ona funkcioniše kao kombinacija karakternog sklopa i strategije prevladavanja koja je gotovo nepobjediva u svakom odnosu.
Terapeuti znaju koliko je teško izaći na kraj s pasivno-agresivnim klijentima, dok su oni koji su imali pasivno-agresivne roditelje ili partnere često duboko poraženi i izmučeni, jer su ovakvi obrasci, iako skriveni, zapravo veoma razorni.
Pasivno-agresivna osoba rijetko je svjesna svog djelovanja. To je obrazac koji se razvio u djetinjstvu kada otvoreni sukob s roditeljima nije bio moguć. U takvom okruženju dijete mora da nađe način da iskaže agresiju, ali indirektno – kroz zaboravnost, odugovlačenje, kroz navodno nenamjerne, a zapravo smišljene greške ili izigravanje neupućenog.
Na primjer, roditelj kaže djetetu da pospremi sobu, a ono „zaboravi” da to uradi ili pospremi samo djelimično, stvarajući frustraciju kod roditelja. To je fantastičan mehanizam – dijete je ubacilo svoju agresiju u roditelja koji je ljut, ali istovremeno i nemoćan. Jer, kako da se ljuti na dijete kada je ono htjelo sve najbolje, ali je, eto, malo i smotano i zaboravilo je ili nije još kompetentno da to radi na način na koji roditelj očekuje. Nerijetko dijete ima podršku drugog roditelja ili okoline, što je dodatno gratifikujuće za učvršćivanje obrasca.
Sofisticirana manipulacija
Dijete, dakle, uči da direktna agresija izaziva kaznu ili kritiku, ali da pasivni otpor može da dovede do svog cilja na vrlo efikasan način. Dijete uspijeva da se oslobodi ljutnje, postigne cilj, porazi roditelja, najčešće dobije podršku okoline i sve to, naizgled, po maloj cijeni.
Ova dinamika se zatim prenosi u odrasle odnose. Pasivno-agresivni obrazac omogućava osobi da sačuva iluziju da je sve u najboljem redu, da je, eto, samo nehajna, možda malo smotana, zaboravna, dok u suštini koristi sofisticirane strategije manipulacije. Tipične manifestacije uključuju zaboravljanje dogovorenih obaveza, suptilnu opstrukciju partnerovih planova, kontradiktorne poruke i stalno ispravljanje stvarnosti prema sopstvenoj percepciji. Partner se često osjeća zbunjeno i frustrirano, jer ništa ne može da razjasni ni da riješi, dok pasivno-agresivna osoba održava osjećaj superiornosti i kontrole.
Tipičan primjer bračnih konflikata su neoprani sudovi. Partner se složi da će oprati sudove. Kaže to mirno, bez otpora, čak s dozom dobre volje. Sljedećeg jutra sudovi su i dalje u sudoperi. Kada ga pitate, on se iskreno čudi. Nekako je smetnuo s uma. Sad je zauzet, ali sigurno će večeras. Vi ne znate da li ste naporni, zahtjevni ili ludi što se uopšte ponovo vraćate na tu temu, dok on djeluje kao da se radi o trivijalnosti – što, povratno, stvara sve veću frustraciju kod vas.
Iz psihodinamske perspektive, dominantni mehanizmi odbrane su projekcija i projektivna identifikacija. Pasivno-agresivna osoba projektuje sopstvenu agresivnost u partnera, provocirajući ga da reaguje agresivno. Kada partner odgovori, pasivno-agresivni obrazac dodatno jača osjećaj kontrole i trivijalizuje partnerovu reakciju: „Zašto se stalno ljutiš? Ja sam samo zaboravio”. Na taj način partner se suočava s osjećajem krivice i zbunjenosti, dok pasivno-agresivna osoba ostaje neokrnjena i nevina.
Emocionalno, pasivno-agresivna osoba često osjeća frustraciju, ljutnju i nemoć, ali ne smije ili ne zna kako da ih iskaže direktno. Umjesto toga, koristi indirektne strategije koje partnera tjeraju da reaguje. Takvi obrasci podržavaju i održavaju distancu i izbjegavanje intimnosti, jer ništa ne ubija bliskost više od osjećaja da nas neko „pravi ludim”. Ljudi u vezi s pasivno-agresivnom osobom često osjećaju konfuziju, bijes, nejasnu tenziju i stalni pritisak da razumiju šta partner stvarno misli i osjeća, dok pasivno-agresivna osoba zadržava kontrolu i iluziju nenamjerne greške.
Iscrpljujuća nemoć
Na kraju, pasivno-agresivni obrazac može biti trajno destruktivan za intimne odnose, prijateljstva i profesionalne veze. Njegova efikasnost leži u tome što direktna konfrontacija nije moguća, jer je agresija maskirana kao nepažnja, nesporazum ili zaborav.
Svako ko je ikada imao iskustvo s pasivno-agresivnom osobom zna koliko je frustrirajuće i iscrpljujuće pokušavati razaznati stvarne namjere, reagovati na projektovanu agresiju i sačuvati emocionalnu stabilnost. Serija neuspješnih odgovora na pasivnu agresiju osnažuje unutrašnji svijet pasivno-agresivne osobe, dok partner ostaje „zarobljen” u odnosu između projekcije, identifikacije i stalne potrebe da odgovori na agresiju koja je u stvari samo refleks sopstvenih osjećanja koja osoba ne zna ili ne smije da izrazi. Tako on reaguje na emocionalni sadržaj koji je zapravo odraz neizrečenih osjećanja pasivno-agresivne osobe, dok ona ostaje u poziciji prividne nevinosti i nerazumijevanja.
(POLITIKA)
