Vitomir Vito Nikolić, poznat i kao ”Dobri duh Nikšića”, vjerovatno je najveći crnogorski pjesnik 20. vijeka. Rođen je 27. aprila 1934. godine u Mostaru, gdje mu je otac bio u vojnoj službi. Rat je presjekao njegovo djetinjstvo jer je postao svjedok do sada najstrašnijeg rata, stradalnik u godinama kada djeca treba da uče prva slova.
Kada je u aprilu 1941. godine sa porodicom izbjegao u Nikšić, poginuo mu je stariji brat igrajući se bombom. Još nije krenuo u školu, a majka mu je umrla. (Majčino ime Danica će mnogo kasnije dati svojoj kćerki). Oca su mu ubili italijanski vojnici 1943. godine. Te gubitke ništa nije moglo nadoknaditi. Neko vrijeme Vito je živio kod tetke u Mostaru, pa je otuda opet morao bježati u Nikšić.
U jednoj zabilješci opisuje tadašnje svoje stanje:
„Ja nisam čovjek od velike škole. Malo sam završio škole, ali kako mi je školovanje započelo, dosta sam i završio. Prvi razred sam, naime, počeo u Nikšiću sa svojom generacijom 1941. godine. Međutim, pogine mi brat, i otac, da ne bih i ja poginuo, zadrži me kući, da bi me poslije upisao u školu kad bude neko mirnije vrijeme. Rat se oduži, otac mi pogine 1943. godine i ja odem da živim kod jedne tetke koja me (ponovo) upiše u prvi razred. Ali baš kad smo završili taj razred, počnu bombardovanja u kojima je srušena, najprije, ona škola gdje je danas pošta u Nikšiću, pa ona druga gdje je restoran Željezare; jedna po jedna škola nam je rušena i mi ne završismo taj prvi razred.“
A kad se rat završio, on i njegovi vršnjaci slične sudbine okupili su se u domovima za ratnu siročad. Kasnije će Vito u stihovima progovoriti o toj generaciji koja je morala da shvati – “u jednom dobu kad se teško šta shvata, kako nam niko ne može vratiti ni mrtvu majku, ni oca, ni brata”.
Prvu zbirku poezije “Drumovanja” Vitomir Nikolić je objavio u Nikšiću 1962. godine. Izdanje pjesnikovih prijatelja “Sunce, hladno mi je” objavljeno je takođe u Nikšiću, 1968. godine. Knjiga “Stihovi” je objavljena u Titogradu, 1981. godine. Sve tri knjige Nikolić je izdao o sopstvenom trošku “uvjeren da time nije naudio svojoj poeziji, a još manje onima koji tu poeziju vole.”
Vito je prestao da drumuje 10. septembra 1994. godine. “Pustite me, pustite da odem, bez pitanja kako i zašto i dokle, drumovi uvijek nekuda vode, a ja sam nomadskom glađu proklet.”
DJEČAK
Dječak je ubio lastu, a ostali dječaci su povikali:
– Umrijeće ti majka!… Ko ubije lastu umrijeće mu majka!…
– Ja nemam majku
– rekao je Dječak.
– Onda će ti umrijeti otac.
– Nemam oca.
– A brata, sestru?…
– Nemam ni brata, ni sestru.
– Nemaš baš nikoga?!
– Nikoga.
Dječaci su se zbunili. Kakva nesreća može da snađe nekoga ko je već toliko nesrećan? Tišina je potrajala dugo, a onda se oglasi Dječak milujući svoju žrtvu u kojoj više nije bilo ni dana, ni sunca, ni cika…
– Žao mi je lastu – rekao je tiho.
PISMO MOJOJ UČITELJICI
(Branivoju Đorđeviću)
Draga Gospođo učiteljice,
ne začudite se ovom pismu kasnom,
podsjetiše me na Vas dvije male ptice,
dvije obične ptice na žici telegrafskoj.
Sjetih se, znate, onih Vaših priča
punih ljubavi za ptice nevine i slabe,
poslije kojih smo, zbog svake praćke i kamička,
klečali dugo iza table.
Ne zamjeram Vam – daleko bilo,
pa čak ni to što me vukoste za uši,
sve je to danas na svoj način milo
i prijatno je od toga u duši.
Ja se često sjetim tog vremena davnog
rata, zime, gladi, bodljikave žice,
nije, bogme, tada bilo jednostavno
naučiti nekog da zavoli ptice.
Gospođo, to je, u najmanju ruku,
junaštvo dostojno poštovanja –
učiti nekog ljubavi uz huku
jednog strašnog rata, jednog propadanja.
Hvala Vam, gospođo učiteljice,
i ne začudite se ovom pismu kasnom,
podsjetiše me na Vas dvije male ptice,
dvije obične ptice na žici telegrafskoj.
(Pjesme iz knjige: Nedjelja u gradu N)
